„Takvo iskustvo jako promijeni čovjeka. Sjećam se kako sam mislila da u ovakve avanture idu samo drugi, neobični ljudi i da je to ne bih mogla. Već prva vožnja je proširila granice moje svijesti. Shvatila sam da ako mogu prijeći čitavu Rusiju na biciklu, onda mogu ostvariti i mnoge druge stvari, nevezane za putovanja“, tako danas razmišlja novopečena avanturistkinja.
Ana Rodniščeva sa svojih 25 godina nikada se nije ozbiljno bavila sportom, a bicikl je vozila samo po obližnjem parku. Ali jednom joj je toliko dosadio monoton gradski život (radila je kao fotograf u Moskvi) da je odlučila poduzeti nešto van uobičajenog. Odlučila je potrošiti novac koji je uštedila, na veliko putovanje. 2022. godine je izvela pripremnu vožnju od Moskve do Sočija (2 947 kilometara), a 2023. krenula na veliko putovanje od Vladivostoka do Sočija, što je 11 601 kilometar.
„Polazna točka bio je Vladivostok u koji sam stigla vlakom. Ne zbog uštede ili udobnosti, nego zato što je to posebna avantura. Za skoro 7 dana provedenih u vlaku čovjek može promišljati o čitavom svom životu – to je terapeutsko iskustvo. Kada sam odlazila, moj posao mi je bio dojadio, ali već krajem putovanja sam bila spremna opet uzeti fotoaparat u ruke“, kaže Ana.
Stigavši u grad, djevojka je otišla do svjetionika Tokarevskog i uključila aplikaciju za mjerenje prijeđene udaljenosti.
Kada je krenula iz Vladivostoka, Ana još nije znala kuda će putovati. Imala je 4 cilja, a krajnja destinacija joj nije bila toliko važna: „Prvi cilj mi je bio da prijeđem čitavu Rusiju od mora do mora. Drugi - da sebe testiram na velikim udaljenostima. Treći – da provedem vrijeme sama sa sobom i razmislim o mnogim stvarima. I četvrti, naravno, da obiđem velike gradove!“
Polazeći na takvo putovanje čovjek treba biti spreman na sve. Ana je najčešće spavala u šatoru, jednom je morala prespavati na autobuskoj stanici, a sa sobom je ponijela čitav komplet za rastjerivanje divljih životinja: „Na Dalekom istoku sve putnike plaše pričama o medvjedima i tigrovima, tako da sam sa sobom ponijela peper-sprej, lovački signalni pištolj i ručne baklje – na sreću, ništa od toga nije mi bilo potrebno. Ali nisam poijnela ništa za obranu od pasa, naime, na bicikliste često trče psi. Nisu me ugrizli, ali kada se veliki pas na vas zaleti, nije vam svejedno. I, naravno, imala sam sa sobom šator, podlogu, rezervne dijelove za bicikl i drugo.“
Ana je također zažalila što nije više trenirala prije puta: „Prelazila sam oko 100 kilometara dnevno, a za putovanje po Rusiji to je prilično malo – ponekad ne možeš stići kuda si naumio, toliki je samo put od jednog do drugog sela.“ Nije sve išlo glatko, ali Ana je naučila da ne paniči, nego da rješava probleme.
„Događale su se izvanredne situacije s biciklom – neke sam mogla sama riješiti, ali ponekad sam morala otići kod majstora. Jednom mi se bicikl pokvario u planinama – tada sam stopirala nekog da me odveze do najbliže radionice. Tako su mi ljudi nekoliko puta pomogli“, kaže djevojka.
U prostranstvima Rusije Ana je sretala različite ljude: „Na putovanju sam srela tri tipa ljudi. Prvi su bili obični prolaznici (na primjer, vozači koji prevoze automobile između gradova), koji su me vidjeli u jednoj oblasti, a onda me ponovno sreli u drugoj. Govorili su mi: Mi prevozimo već treće vozilo, a ti i dalje putuješ?! Obično bi me nudili nekom hranom, počastili, davali mi vodu. Drugi tip su bili putnici kao i ja. Ponekad biciklisti, a ponekad autostoperi. Među njima je bio i jedini stranac na mom putovanju – Iranac. Htio je iz Moskve stići do Magadana, ali nažalost istekla mu je viza i nedostajalo mu je novca da završi putovanje.
Treći su lokalni stanovnici. Ponekad su me pozivali da prenoćim, pokazivali mi grad – pamtim ih sa velikom zahvalnošću.
Ali ipak sa svima se mora biti oprezan. Nailazila sam i na ne sasvim ugodne ljude. Osobno ne savjetujem ljudima da ulaze u razgovor s uličnim trgovcima i da budu oprezni s vozačima kamiona.“
Ana je, kao što je i željela, obišla mnogo velikih gradova: Stavropolj, Volgograd, Saratov, Čeljabinsk, Ulan-Ude, Čita. U nekima od njih bi prenoćila u bajkerskim kampovima lokalnih moto-klubova. Još nekoliko dana je provela u Irkutsku, gdje je proslavila rođendan – objavila je i fotografiju s tortom pored Bajkalskog jezera!
Ana je na krajnju destinaciju svog putovanja, u Soči, stigla 10. listopada i uskoro se vraća kući, u Moskvu. Raduje se tome i sada sa entuzijazmom razmišlja o sjedalačkom životu: „Možda zvuči čudno, ali sam se umorila od putovanja. Stalno na putu, stalno u komunikaciji s drugim ljudima – za 5 mjeseci vas to umori. Sad se vraćam kući, da vidim roditelje i ponovno krenem na posao. Ne planiram nova putovanja.“
Evo šta je Ana posavjetovala onima koji bi žejleli upustiti se u sličnu avanturu: „ Kao prvo – sve je moguće! Običan zdrav neutreniran čovjek može, ako to želi, prijeći takav put. Nadam se da će moju priču pročitati mnogi, posebno djevojke, i da će shvatiti da mogu putovati same, ali da budu oprezne. Kao drugo, takvo iskustvo vrlo promijeni čovjeka. Sjećam se kako sam nekad razmišljala da se na takve avanture odlučuju drugi, neobični ljudi, a da ja to ne bih mogla.
Prvo putovanje mi je vrlo proširilo granice svijesti – shvatila sam da ako mogu biciklom prijeći čitavu Rusiju, onda mogu ostvariti i mnoge druge stvari, nevezane za putovanja. Ali ako ste pali u depresiju, ne treba očekujte da će vas takvo putovanje vratiti u život. Nakon toga se ipak vraćate u grad i prepuštate svakodnevici.
Kao treće, financijski su ovakva putovanja pristupačna svima. Dovoljno vam je 15-20 000 rubalja (150 – 200 eura) mesečno, dok će s većim komforom, naravno, biti skuplje – izbor je vaš.“
Kao treće, financijski su ovakva putovanja pristupačna svima. Dovoljno vam je 15-20 000 rubalja (150 – 200 eura) mesečno, dok će s većim komforom, naravno, biti skuplje – izbor je vaš.“
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
