"Noriljsk će zauvijek ostati u mom srcu i mojim plućima", često ćete čuti od lokalnog stanovništva. Život mnogih ljudi na ovim prostorima vezan je za Noriljski rudarsko-metalurški kombinat (u sastavu kompanije "Noriljski nikl") na kojem radi oko jedne polovine od ukupno 175 tisuća stanovnika. Među njima su i rudari koji vade rudu, i inženjeri u tvornicama, stručnjaci za logistiku, i mnogi drugi.
Bili smo u posjetu Kombinatu bakra, upoznali se, između ostalog, s čovjekom koji je nakon deset godina rada u rudniku postao parfemist i probali kavu s jelenjim mesom. Što smo sve vidjeli i s kim smo se sreli, pročitajte u našoj reportaži.
Kombinat bakra otvoren je još 1949. godine. Prvo što ćete osjetiti kada se približite tvornici bit će miris sumpora, ali i njegov okus. Sumporov dioksid je nusprodukt rada topioničkih peći, i što bliže prilazite pogonu, sve jače se osjeća.
Kako su nam objasnili u "Norniklu", u kompaniji je razrađen specijalni plan vezan za sumpor prema kojem će se do kraja ove godine on neutralizirati vapnencem, a gips koji se bude tom prilikom dobivao koristit će se za izradu građevinskih smjesa. U perspektivi će štetna emisija biti smanjena za 90 posto.
Zbog štetnih tvari pojedini radnici u topionici nose ne samo standardne gasmaske, već i one s dugim crijevom, što sve skupa u pozadini konvertera u kojima se topi bakarni koncentrat, a iskre stvaraju grandiozni prizor, izgleda kao u sceni nekog distopijskog filma.
Rastopljeni bakar doprema se u peć kako bi se dobio anodni bakar, bez nečistoća. Temperatura topljenja bakra je preko tisuću stupnjeva Celzija, pa je bez obzira na moćnu ventilaciju u pogonima izuzetno toplo. Anode se razlijevaju u kalupima i vagonima odvoze u ceh za elektrolizu. Tamo ostaju tri tjedna u kupkama sa sumpornom kiselinom. Na kraju se dobiva ključni proizvod kombinata, listovi od čistog bakra.
Najveći dio noriljske rude vadi se na dubini od 700 do 900 metara, a na pojedinim mjestima i do dva kilometra. Ali u Noriljsku pored rudnika "Zapolarni" postoji i "Medvežji ručej". To je u ovom trenutku jedini površinski kop u kojem se dobiva noriljska ruda.
"Naša ruda je, svakako, jedinstvena", napominje glavni inženjer u rudniku Artjom Meljkov. "U njoj ima 15 minerala od kojih mi dobivamo devet. To su obojeni metali, bakar, kobalt, nikal, platina, zlato i drugi." U okolini Noriljska se, prema aktualnim podacima, nalazi oko 40 posto svjetskih rezervi metala platinske skupine, 35 posto nikla, 15 posto kobalta i 10 posto bakra.
Ruda se nalazi u unutrašnjosti brda, pa se mora pribjeći miniranju kako bi se do nje došlo. Potom se odvozi "Belazima", ogromnim kiperima s kotačima čija visina premašuje ljudski rast. Ruda se nakon toga otprema u tvornice za oplemenjivanje rude, gdje se estrahiraju koncentrati.
Bakarni koncentrat ide u Kombinat bakra, a koncentrat nikla i pirotita u Nadeždinski metaluški kombinat. Rad u proizvodnji vrlo je ozbiljan, iziskuje veliku koncentraciju i ne trpi nikakav fušeraj. U poduzeća u Noriljsku moguće je ući tek nakon alkotesta na ulazu (postoji i na izlazu). Ljudi ovdje dolaze sa svih strana bilo radi sezonskog ili stalnog posla. Plaće su veće od onih koji stručnjaci tih profila zarađuju u ostatku Rusije. Recimo, u topionici su početne plaće sto tisuća rubalja ili 1100 dolara. Najveće plaće danas imaju rudari, koji rade pod zemljom.
Život u Noriljsku vrlo je skup, budući da se sve dovozi, To, međutim, ne znači da nema lokalne proizvodnje. U restoranima, recimo, pored tradicionalnih sjevernih jela, kakva su jelenje meso ili stroganina, može se probati i lokalno pivo. Ono se ovdje vari od 1944. godine. Početkom dvijetisućitih sovjetska tvornica zatvorena je zbog ekonomske krize, a 2009. godine otvorena je nova, ali sa starom tehnologijom. Pića koja proizvodi ne isporučuju se nigdje dalje, jer imaju kratak rok trajanja.
Ljubitelji kave u Noriljsku će pronaći najneobičniju vrstu omiljenog napitka, s naribanim jelenjim mesom (jukolom, kako to zovu mještani). "Sušeno jelenje meso po kompaktnosti podsjeća na crnu čokoladu", objašnjava izumitelj napitka Sergej Serbin. U varijanti na zadanu temu, u kavu "Tundra" dodaju se močvarna kupina i brusnica, a u "Polarnu svjetlost" idu menta i eukaliptus. "Na taj način moguće je osjetiti dah Arktika", kaže Sergej.
Ako uz kavu treba poslužiti desert, jasno da on ne može proći bez sladoleda. On je u Noriljsku ponovo s jelenjim mesom, premda na prvi pogled izgleda kao mliječni sladoled uvaljan u čokoladne mrvice. Osmislila ga je Noriljčanka Nina Fedotova, velika obožavateljica sjeverne kuhinje.
A bivši rudar Aleksandar Šapovalov shvatio je da stanovnicima Noriljska nedostaje svježe zeleno povrće. On u svojim staklenicima uzgaja krastavce i zelenjavu.
Još jedan bivši rudar, Aleksej Boltačov, postao je sjeverni parfemist. Ovim se poslom počeo baviti nakon deset godina provedenih u rudnicima u Noriljsku. Aleksej je došao iz Udmutrije (centralna Rusija) 2010. godine "zbog ljubavi".
Njegova je supruga odatle rodom. "Svojevremeno sam rekao supruzi da sam spreman otići s njom, ako treba, i na kraj svijeta. I eto, stvarno smo se našli na kraju svijeta", kaže on.
Pravljenje parfema postalo je njegova pasija prije nekoliko godina. "Parfumerija, to su mašta i emocije u bočici, ono što nam u svakodnevnom životu najčešće nedostaje", napominje on. "Priroda Tajmira, kratka ljeta, surova zima i jarke boje polarne svjetlosti služe mi kao inspiracija."
Vještinom pravljenja parfema ovladao je online. Učitelj mu je slao sastojke, a on ih proučavao, opisivao i eksperimentirao s njima, stvarajući prve formule svojih mirisa. 2020. godine registrirao je svoj brend Mr. Bollex Woodmurt i razvio čitavu liniju proizvoda pod nazivom "Mirisi Tajmira", koje gosti grada vrlo rado kupuju. Među parfemima su i "Tundra" s jagodičastom koprenom i "Polarna svjetlost" s hladnim mekim notama. "Imao sam ideju unijeti zelene nijanse u hladnoću i mraz", kaže Aleksej. Najlakši parfem je "svjež i prozračan kao voda" i nosi naziv sibirske rijeke Jenisej. Najneobičniji miris posvećen je šetnji do "Crvenog kamenja", prirodne znamenitosti Noriljska. Crvena boja dobivena je pomoću šipka i crvenog ribizla.
Da je okolina Noriljska izuzetno bogata rudom bakra znalo se stoljećima unazad. Međutim, prava eksploatacija počela je tek u prošlom stoljeću, kada se Sovjetski Savez okrenuo industrijalizaciji te su se počele otvarati tvornice. Grad su 1935. godine osnovali zatvorenici Noriljskog logora, a nakon njegovog zatvaranja 1956. godine počeli su dolaziti mladi stručnjaci iz cijelog Sovjetskog Saveza.
Do raspada Sovjetskog Saveza Noriljsk je bio zatvoreni grad u koji se nije moglo ući bez specijalne propusnice. Danas je samo strancima potrebna dozvola, dok se ruski građani mogu nesmetano uputiti u Noriljsk i sami vidjeti kako izgleda život industrijskog grada iza Polarnog kruga. A to je ujedno i test izdržljivosti.
Mnogi su Noriljčani nam govorili da bi jednostavno voljeli zaraditi i otići živjeti negdje u ostatku Rusije. Onima koji žele napustiti grad administracija Noriljska i "Noriljski nikl" pomažu oko preseljenja. Istina, za to je kao uvjet potrebno da su prije toga bar deset godina bili radno angažirani. Ima i onih koji odlaze i nakon samo nekoliko tjedana, ne mogavši izdržati hladne zime i polarne noći. Međutim, daleko je veći broj onih koji su mislili da dolaze samo na nekoliko godina, a ostali su čitav život.
Jurij, vozač autobusa, kaže da je u Noriljsk došao iz sibirske provincije još u sovjetsko vrijeme, nakon vojske. Preko Komsomola je upućen na udarničku gradnju Zapolarja. U mladosti je energije imao napretek, i za rad u rudniku, ali i "neobuzdani provod". U posljednje vrijeme radi kao vozač, zdravlje ga baš ne služi kao nekad.
Jedan je godišnji odmor proveo zajedno sa suprugom u Volgogradu, grad im se jako svidio, pa su se odlučili tamo preseliti. Zemljište su već kupili i sada broje dane do mirovine.
Olga i Mihail Parsov poznati su umjetnici u cijelom Krasnojarskom kraju. Bave se slikanjem, izradom umjetničkih predmeta i suvenira na sjeverne motive, često priređuju umjetničke večeri. Ovaj bračni par spada u one Noriljčane koji su uspjeli pronaći svoj sjeverni spokoj. Kako Olga napominje, kći im je odrasla i otišla, a za nju i supruga Noriljsk je vrlo inspirativan. I zato se ne planiraju nigdje seliti.
Život u Noriljsku bio bi potpuno nemoguć bez luke u Dudinki koja je od grada udaljena 90 kilometara, i nalazi se na obali velike sibirske rijeke Jenisej. Ovdje se dovoze neophodna roba i hrana iz ostatka Rusije i odvozi proizvodnja kombinata. Luka radi tijekom cijele godine, ali s jednom napomenom. Ona je jedina luka na svijetu koja svake godine u vrijeme visokog vodostaja, kad krene led, biva poplavljena. Ali o tome čitajte u našoj narednoj rubrici.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
