Na najudaljenijim otocima Soloveckog arhipelaga već preko sto godina sakupljaju se laminarija i fukus. Početkom 20. stoljeća od njih se proizvodio jod, izuzetno važan za rusku vojsku u Prvom svjetskom ratu. A danas se od njih prave kozmetika, prehrambeni aditivi i grickalice. Pritom se tehnologija proizvodnje nije mijenjala. Ljudi izlaze u more u drvenim čamcima i, stojeći na krmi, ručnom kosom beru alge.
Otok Mala Muksalma jedan je od "najmanje turističkih" na Soloveckom arhipelagu. On je odvojen od ostalih uskim tjesnacem s kamenim plićacima i ogromnim grebenom. Ovdje motorni brodovi mogu proći samo ako imaju iskusnog kapetana koji dobro poznaje ovaj kraj. I to samo određenih mjeseci, kada Bijelo more nije okovano ledom i kada ne pušu jaki vjetrovi.
Na otoku se nalazi samo jedna mala prodavaonica, nema nikakve zabave, i čak praktički ne postoji mobilna telefonija, nego samo telefonska govornica s koje se može telefonirati po Arhangeljskoj oblasti.
Upravo se na ovom mjestu od svibnja do rujna sakupljaju laminarija i fukus. Ove alge u surovim arktičkim uvjetima u sebi talože ogromnu količinu mikroelemenata – preko 70, uključujući prehrambeni jod. A alge se skupljaju, kao i prije sto godina, isključivo ručno.
Time se bave pretežno muškarci, jer se radi o fizički vrlo napornom poslu. Žene na otoku također rade, ali druge poslove: pripremaju ručak, pomažu da se laminarija postavi na sušenje.
Skupljači algi u more izlaze rano ujutro, u 4-5 sati. Na sreću, na Soloveckom arhipelagu jleti gotovo nema noći, zbog blizine polarnice. Svaki sakupljač ima svoj drveni čamac s motorom, koji starosjedioci Ruskog Sjevera (sjeverne regije europskog dijela Rusije) Pomori nazivaju karbas.
Svaki u rukama nosi dugu kosu s pričvršćenim klinovima na drvenoj dršci. U vrijeme oseke mrke laminarije dobro su vidljive. Pomoću kose skupljači sijeku alge pri dnu i izvlače ih u čamac. Jedna takva alga dostiže i 6 metara dužine i nije je nimalo lako izvući. Već u 11-12 sati čamci se vraćaju u naselje da alge stave na sušenje. Tijekom bijelih noći sakupljači izlaze na more dvaput dnevno.
Za jedan dan može se sakupiti do pola tone, pa čak i tona algi. Suše se na otvorenom i to se radi vrlo pažljivo kako se ne bi oštetile. U prosjeku se laminarija smanji šest puta. Što znači da je za jednu tonu suhe laminarije potrebno osušiti šest tona algi. Zatim se osušene alge šalju u kombinat.
Od bjelomorskih algi u Arhangeljsku se uglavnom prave različiti prehrambeni aditivi, zdrava kozmetika, obloge za ubrzano zarastanje opekotina i mnogo toga drugog.
Plaća ovisi o količini prikupljenih algi. Tijekom sezone sakupljači u ovom rajonu zarade pola milijuna rubalja (oko 6000 eura) i više, naravno, sve ovisi o pojedincu i o vremenskim uvjetima. Mnogo znači i psihički faktor. Ne može svatko provesti nekoliko mjeseci u spartanskim uvjetima. Osim toga, na otoku važi zabrana prodaje alkoholnih pića, što također treba uzeti u obzir.
Mnogi su narodi još u drevna vremena znali da su alge vrlo korisne za zdravlje, ali industrijska prerada počela je tek u 19. stoljeću, kad je otkriven jod. U to vrijeme on se koristio prvenstveno za dezinfekciju. Početkom 20. stoljeća Rusija je nabavljala jod u Europi, uglavnom u Njemačkoj, ali kada je počeo Prvi svjetski rat, morala je hitno organizirati vlastitu proizvodnju. Bez dezinfekcije svaka je rana mogla biti smrtonosna.
1918. godine osnovan je Arhangeljski kombinat za preradu algi, koji se počeo baviti prikupljanjem algi na Soloveckim otocima.
Arktičke alge počeli su proučavati biolozi. Za vrijeme opsade Lenjingrada 1942. godine algologinja Ksenija Gemp iz Arhangeljska doprinijela je tome da se uspostavi proizvodnja prehrambenih proizvoda od rezervi laminarije koje su se našle u jednom znanstvenom institutu u gradu. Od njih su napravili kaše i polpete koje su spasile na tisuće života.
Zatim je na Soloveckim otocima poduzet pokušaj da se automatizira i olakša posao sakupljača algi. No ispostavilo se da strojevi uništavaju laminariju. Radi se o tome da se ove alge pričvršćuju svojim rizoidima za kamenje na dnu mora, a strojevi ih u cijelosti čupaju. Tako da laminarija prestaje rasti. Ali kada u more izlazi čovjek, situacija je drugačija. Prilikom prikupljanja algi sakupljači pažljivo sijeku stabljiku, tako da rizoidi nisu oštećeni, pa laminarija i fukus nastavljaju rasti na istom mjestu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
