Nakon šetnje šumom, Viktor Morozov, stanovnik Krasnodara, primijetio je veliku crvenu mrlju ispod koljena, ali nije tome pridavao veliku važnost. Mislio je da se jamačno negdje udario. Međutim, mjesec dana kasnije osjetio je čudan pritisak u udovima. Nakon dva mjeseca noge su mu počele slabiti. Nekoliko tjedana nakon toga, trebao je štap da bi došao na posao. Razvio je abnormalnu osjetljivost na svjetlost i osjećao bolove od rada za računalom. Nosio je tamne naočale čak i navečer.
Nakon desetaka različitih pretraga i analiza, liječnici su otkrili uzrok: Viktorova antitijela na boreliozu (lajmsku bolest) bila su 16 puta viša od normalnog. Ispostavilo se da ga je prije šest mjeseci ugrizao zaraženi krpelj. Tijekom tog vremena bolest je postala kronična i zahvatila je živčani sustav.
Neki ljudi u Rusiji godinama ne mogu shvatiti zašto im ruke i noge otkazuju, bole ih zglobovi i dikcija im nazaduje. Sve dok sumnja ne padne na krpelja.
Zbog svoje male veličine, krpelj se lako može zamijeniti za madež ili mrlju ili ostati nezamijećen. Mužjak najčešćeg iksodidnog krpelja u Rusiji doseže 2,5 mm duljine, a ženka - 4,5 mm.
Krpelji su paučnjaci koji sišu krv. Njihovi su uobičajeni domaćini divlje životinje, ptice i stoka. Ali događa se da za žrtvu odaberu i čovjeka.
"Suprotno uvriježenom mišljenju, krpelji ne padaju s drveća i ne skaču. Oni love iz trave ili grmlja", kaže Olga Germant, viša istraživačica na Znanstveno-istraživačkom institutu za dezinfekciju Rospotrebnadzora. "Krpelj se popne na vlat trave i drži se za nju s tri para nogu, a prednje noge podiže uvis, kao da se moli. Na vrhovima prednjih nogu nalazi se cijeli mehanizam za pričvršćivanje na žrtvu: set kliješta i rila."
Krpelji nemaju preferencije kada je riječ o izboru žrtve - oni jednostavno reagiraju na toplinu. Jednom kada se prikače na potencijalnog "donora", pužu tražeći osamljeno mjesto. Osoba obično ima 30 minuta da primijeti i ukloni krpelja prije nego što se zakači za tijelo.
Mužjaci sišu krv samo nekoliko sati i ne uvećavaju se mnogo. Ženke mogu sisati krv nekoliko dana i nabubriti do 10 mm, pijući 100 puta više krvi od svoje težine. No sam ugriz krpelja nije opasan - krpelj je samo jedna od tisuća krvopija na planetu. Opasne su bolesti koje mogu prenositi, od kojih neke mogu imati teške posljedice ili čak dovesti do smrtnog ishoda.
Oni koji su živjeli u SSSR-u sjećaju se da se ranije moglo hodati šumom bez straha od krpelja. Prije početka sezone aktivnosti krpelja, šume i polja tretirali su se pesticidom protiv krpelja prskanim iz helikoptera.
Prskanje se provodi i danas, ali se koristi drugi, manje učinkoviti pesticid. U sovjetsko doba krpelji su se suzbijali diklordifeniltrikloroetanom (DDT). Tvar se pokazala toliko učinkovitom u iskorjenjivanju krpelja, malaričnih komaraca i drugih insekata da je švicarski kemičar Paul Müller 1948. godine dobio Nobelovu nagradu za otkriće insekticidnih svojstava DDT-a. Međutim, s godinama se pokazalo da se toksin nakuplja u biljkama i ulazi u prehrambeni lanac životinja i ljudi. Zbog toga se DDT više ne koristi u Rusiji, kao ni u mnogim drugim zemljama.
Zaposlenik dezinfekcijske stanice grada Kazanja
Maksim Bogodvid/SputnikSvake se godine nakon ugriza krpelja pola milijuna ljudi obrati liječnicima, a gotovo je tisuću i pol ljudi umrlo od zaraženog krpelja u posljednjih deset godina.
Uz lajmsku bolest, najopasnija infekcija koju prenose paraziti je krpeljni encefalitis. Ovo je ozbiljna virusna bolest koja napada mozak i leđnu moždinu. Slučajevi infekcije encefalitisom rjeđi su od lajmske bolesti, ali tu rijetkost kompenziraju težina bolesti i smrtnost (koja je 1-2 posto za europski podtip i 20-25 posto za dalekoistočni). Moguće posljedice uključuju paralizu, jake glavobolje, komu, mogućnost gubitka sluha ili vida te smrt.
Iksodični krpelji prenose ukupno 300 vrsta uzročnika bolesti. I premda se samo mali dio ovih bolesti može prenijeti na ljude, neke od njih su "ubojite" bolesti (primjerice, krimska hemoragijska groznica i sibirski tifus koji prenose krpelji). Štoviše, oko 20 posto krpelja nosi nekoliko infekcija odjednom, a po vanjskom izgledu nemoguće je zaključiti jesu li nositelji. Zato krpelja treba što prije dostaviti u laboratorij na pretragu, a analizu napraviti što je moguće prije – najviše za dan-dva.
"Jučer sam gledao svoje fotografije iz nacionalnog parka Krasnojarski stupovi i primijetio da postoji jednako puno znakova koji upozoravaju na medvjede, koliko i znakova na krpelje. Moji sibirski prijatelji 'natjerali' su me da se cijepim prije odlaska", kaže naš urednik Erwann Pensec.
Rospotrebnadzor svake godine sastavlja popis opasnih regija. Sada ih ima 47, a među njima nisu samo Ural i Sibir, sa svojim beskrajnim šumama tajge. Popis uključuje Moskovsku i Lenjingradsku oblast u središnjoj Rusiji, pa čak i Sankt-Peterburg. Krpelji se susreću ne samo u šumama i poljima, nego i na dačama, grobljima, gradskim parkovima i trgovima.
"Ja osobno vikendom vodim svog psa u šetnju moskovskim parkom Serebrjani bor. Unatoč tome što nosi ogrlicu protiv krpelja te je pošprican posebnim repelentom, nakon svake šetnje s njega uklonim oko pet nepričvršćenih i nekoliko pričvršćenih krpelja", kaže novinar Pavel Orlov.
Za razliku od lajmske bolesti, cjepivo protiv encefalitisa postoji. No u Rusiji još ne postoji masovni program cijepljenja protiv encefalitisa koji prenose krpelji, kao što, na primjer, slučaj s cijepljenjem protiv gripe.
Idealno bi bilo cijepiti se šest mjeseci prije putovanja u "opasnu" regiju (ako se put planira ljeti, najbolje je cijepiti se zimi). Ili najmanje šest tjedana prije. Cjepivo se primjenjuje u dvije faze s minimalnim razmakom od mjesec dana između prve i druge injekcije, te revakcinacijom godinu dana kasnije. Za stvaranje imuniteta potrebna su najmanje dva tjedna, tako da se oba cijepljenja moraju obaviti najmanje dva tjedna prije putovanja u endemsko područje. Već nakon druge injekcije osoba je 95% zaštićena od bolesti.
Upozorenje "Oprez! Krpelji"
Pavel Lisicin/SputnikVeliku ulogu u sumornoj statistici o bolestima koje prenose krpelji igra odnos ljudi prema ovim parazitima. Stanovnici velikih gradova najvjerojatnije će odmah odnijeti krpelja u laboratorij. Paradoksalno, na selu, a posebno u "opasnim" zonama, gdje ljudi vade krpelje sa sebe nekoliko puta tijekom ljeta, nema panike - mnogi ih u tim krajevima doživljavaju kao uobičajenu pojavu, i jednostavno ih sami skidaju sa sebe.
Lajmska bolest liječi se antibioticima i, ako se uhvati u ranoj fazi, može proći bez ikakvih štetnih posljedica. No ljudi često odlaze liječniku tek kasnije, jer bolest može biti asimptomatska mjesecima, pa čak i godinama (zbog toga se naziva "nevidljivom bolešću").
Štoviše, samo u određenom broju slučajeva na mjestu ugriza nastaje crvenilo koje se širi. Ponekad ugriz ne ostavlja nikakav trag.
Ni test na antitijela ne otkriva uvijek prisutnost bolesti. Kod lajmske bolesti antitijela se ne stvaraju odmah nego tek u trećem ili četvrtom tjednu nakon ugriza (a ponekad i kasnije). Do tog vremena infekcija već može prijeći na unutarnje organe. A 10 posto zaraženih žrtava uopće ne stvara nikakva protutijela. Zato liječnici upozoravaju da je jako važno zadržati krpelja koji vas je ugrizao i donijeti ga na pregled.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
