Ovaj hodočasnički put danas je veliki projekt. Ja sam počinjala kada je on startao. Tada sam gledala film "Put" s Martinom Sheenom u kojem se govori o Putu svetog Jakova u Španjolskoj (El Camino de Santiago), hodočasničkom putovanju do grada Santiaga de Compostele i katedrale u kojoj se po predaji nalazi apostolov grob. Tada sam došla na pomisao da bih i ja mogla prijeći taj put, pa makar samo dio. Kada sam počela čitati o tome kako je sve organizirano, saznala sam da je ruta duga ukupno 900 kilometara podijeljena na etape i da bi se netko smatrao hodočasnikom, dovoljno je da prijeđe i samo završnu dionicu od sto kilometara. To je bilo realnije, pa sam počela planirati putovanje.
Istovremeno sam se zapitala postoji li nešto slično kod nas. Uostalom, i u Rusiji ima mnogo svetih mjesta. Kao što je, recimo, Trojice-Sergijeva lavra s moštima Sergija Radonješkog. Tamo se na poklonička putovanja išlo od davnina. Počela sam tražiti informacije i na društvenim mrežama naletjela na grupu zaljubljenika koji su upravo organizirali takvo putovanje u Lavru, jedno od prvih probnih pješaćenja.
Naravno, bilo je strašno, ja nisam iskusni hodočasnik, a osim toga, bila je zima. Naša ruta, kao i "Put za Santiago", bila je podijeljena na etape, i u tom trenutku, kada sam pronašla ljude, oni su se spremali za posljednju etapu sa završnicom u Lavri. Odlučila sam riskirati i priključila se. Okupio se priličan broj, pedesetak ljudi. Mnogi, kao i ja, došli su okušati svoje kapacitete. I uspjeli smo! U samostanu su nas dočekali vrlo srdačno. I sam put ostavio je na mene snažan dojam. Nakon toga organizatori su počeli pripremati proljetno putovanje. Razmišljala sam, djelić puta sam već prešla, svidjelo mi se, dojam je bio snažan, tako da bi već trebala probati s cijelom rutom.
Tog proljeća čekao me i "Put za Santiago", ali je "Put u Lavru" padao ranije. Na put je krenuo velik broj ljudi, između 30 i 40. Pet dana prelazili smo svakodnevno od 25 do 30 kilometara. Ja jednostavno fizički nisam bila spremna, preračunala sam se u pogledu svojih mogućnosti. Ali to nije pokvarilo dojam. Put počinje s Crvenog trga, od nulte točke, a prva etapa odvija se po Moskvi. Ruta je tako osmišljena da se mnogo krećeš zelenim zonama i parkovima. Ali ne i bulevarima. I otkrivaš nekakve rezervate koje nikada ranije nisi vidio, recimo, veličanstveni Park na Jauzi. On se prostire od metro stanice Botanički vrt do MKAD-a (Moskovskog kružnog prstena). Prvu smo fazu tada završili kod stare crkve u Tajninskom. Ja sam, naravno, bila vrlo umorna, ali i vrlo nadahnuta.
U drugoj etapi već su se izlili potoci, a trebalo je izaći u Pirogovsku šumu. Organizatori su napisali da treba biti spreman na teške uvjete ("bit će prljavo i vlažno") i na kraju je došlo svega 17 ljudi. Tako da sam se tada bolje upoznala s organizatorima i bolje upoznala rutu.
A onda se dogodilo putovanje u Španjolsku. Kada sam završila "Put za Santiago", bila sam očarana i shvatila da bih željela da nešto slično postoji i kod nas. Da možeš jednostavno, čim prijeđeš kućni prag, kročiti na markiranu stazu. I počela sam aktivno pomagati projektu, u suštini je to potpuno volonterska priča.
A pored toga, i to prvo moje proljeće na "Putu u Lavru" bilo je neobično lijepo. Čini se da sam prvi put u životu vidjela šumu u svibnju. Kako se priroda budi nakon zime, kako oživljava, a i mi zajedno s njom. S obzirom na to da je pješačenje završilo u ljeto, mogla sam uživati u promatranju šumskih mijena, u proljeću u njegovom punom zamahu, i potom otvaranju ljeta.
Ono što ostavlja tako snažan dojam na gradski živalj je prostor, polja sve do horizonta, osjećaj slobode, kada dišeš punim plućima. Mi živimo u vrlo skučenim vidicima, a ovdje su pejzaži beskonačni. I o toj ljepoti postaješ ovisnik. Tada sam poželjela sve to ponovo vidjeti i u jesen i zimu. Tako da sada ne mogu zamisliti sebe bez rute. Prelazim je 3-4 puta godišnje.
Ruta svakako ima hodočasničku povijest, ali se ne proteže samo od crkve do crkve. Ona obuhvaća i povijesne znamenitosti i živopisna mjesta. Na put ses može krenuti i radi molitve, i radi susreta sa samim sobom, susreta s prirodom, sa svijetom generalno. Naravno, postoje hodočasničke grupe iz parohija, koje idu u pratnji svećenika i noćivaju po samostanima. Međutim, stazom može pješačiti tko god želi s bilo kojim ciljem. Za mene je, recimo, to uvijek put zahvalnosti. Mogućnost da kažeš svijetu: "Hvala!" Za ljepotu koja nas okružuje.
Osim toga, riječ je i o traganju za odgovorima na određena osobna pitanja. Sjećam se kada sam prvi put prešla stazu, osjećala sam se nekako lakše u sebi. Na izvjestan način prebacuješ se u neku drugu dimenziju. Svi smo se mi navikli na određene uloge u životu, majke, supruge, zaposlenice u kolektivu. A ovdje se jednostavno odmaraš, od tebe se ništa ne traži.
Za sve ove godina išla sam i sama, i u grupama, i shvatila da mi se ipak najviše sviđa manje društvo, od po deset do dvanaest ljudi. Tako da sada kada se spremam za put, šaljem poziv na društvenim mrežama i pravim takvu malu grupu. To je uvijek i veliko emocionalno punjenje, radost komunikacije. Okupe se entuzijasti, svatko ima nešto za ponuditi. Netko napravi pitu, netko ima čudesni paket prve pomoći.
S vremenom su zajedničkim naporima rutu počeli opremati. Prošle su se godine na moskovskim ulicama pojavili službeni putokazi "Put u Lavru" s naznačenom udaljenošću do odrednice. Aktivisti raščišćavaju šumu, na močvarnim mjestima prave prijelaze. U šumskim dionicama pojavile su se oznake u obliku strelica koje pokazuju put. Po ugledu na "Put za Santiago" napravljene su i hodočasničke putovnice, mi ih zovemo "Putne povelje", s kartom rute i napomenama gdje se mogu dobiti specijalni pečati o prijeđenoj etapi. Projekt ima informativnu stranicu na kojoj se može skinuti trasa rute koja funkcionira s kartama maps.me u offline režimu. Tamo su obilježene znamenitosti, mjesta s kojih se pruža najljepši pogled. Postoje preporuke po etapama s napomenama kako stići na start.
Izvan Moskve do trase se lako može stići pješice kada se siđe sa željezničke linije Jaroslavskog pravca Moskovske željeznice, tako da su sve etape izvan grada lako dostupne. Danas postoje svi uvjeti da prijeđeš trasu onako kako želiš. U svom tempu i u skladu sa svojim ciljevima. Netko se sistematično uklopi u mjesec dana, a netko narušavajući ritam.
Pojavila se i infrastruktura. Aktivisti su otvorili pansione u kojima se može prenoćiti vrlo jeftino.
Kada je oprema u pitanju, vrlo je važno imati udobne tenisice za pješačenje. Neophodni su i udobna odjeća i ruksak da bi ruke bile slobodne. Obavezno treba ponijeti i vodu za piće. Naravno, na putu ćete nailaziti na izvore. Oni postoje i pri samostanima. Na pojedinim mjestima su opremljeni za kupanje, pa se ljeti možete dobro osvježiti.
U ovom trenutku mogu pouzdano reći da put mijenja čovjeka. To nije jednostavno samo fizički napor. Put je osmišljen s naglaskom na unutrašnju transformaciju. Kako je govorio muromski svetitelj Serafim Sarovski: "Tko se kod mene doveze, bit će mi gost. Tko mi dođe pješke, bit će moje čedo."
Materijal pripremila Nadja Kuprina.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
