Gamsutlj je obavijen velom tajne. Popularno ga nazivaju "dagestanskim Machu Picchuom" i "mrtvim gradom", a poznat je i kao planinska tamnica i naselje koje je istrijebila kolera. Tijekom svoje duge povijesti avarsko je selo bilo mjesto o kojem su se ispredale legende, neke u koje se može povjerovati, kao i one znatno neobičnije. A kao i mnoga druga najljepša mjesta Sjevernog Kavkaza, ono je smješteno daleko od civilizacije.
Premda je to prvobitno bila i namjera. Oni koji su ga osnovali znali su što rade: selo se nalazi u Gunipskom rajonu Dagestana, na planinskom vijencu Gamsutlmer na 1418 metara nadmorske visine i do njega se stiže samo jednom uskom stazom. Zahvaljujući tome aul se lako brani i tijekom svoje višestoljetne povijesti nijedna ga vojska nije osvojila.
Vrijeme osnivanja naselja nije točno poznato. Prema jednoj verziji, osnovali su ga avarski hanovi (Avari su jedan od starosjedilačkih naroda Sjevernog Kavkaza i najmnogobrojniji narod suvremenog Dagestana). Han, osnivač Gamsutlja, s obitelji je živio na vrhu planine, dok se na padinama nalazila njegova vojska. Na avarskom jeziku "Gamsutlj" znači "u podnožju hanske tvrđave". Prema drugoj verziji, aul je bio neka vrsta mjesta zatočeništva za prijestupnike. "Ne postoji nijedna znanstvena monografija o Gamsutlju", kaže organizator prvih obilazaka napuštenog aula Zaur Coholov.
Lokalni stanovnici smatrali su da je aul star najmanje 1600 godina. A znanstvenici su pronašli još ranija svjedočenja: u okolini sela otkrivena je nadgrobna ploča s natpisom na staroiranskom jeziku, stara oko 2000 godina. Aul su vjerojatno naseljavali i drugi narodi, o čemu svjedoče natpisi na iranskom jeziku sačuvani na zidovima nekih kuća.
Iz daljine ruševine sela podsjećaju na lastina gnijezda. Kuće su djelomično uklesane u stijene. A ako je površina bila toliko neravna da se tu nije mogla podići kuća, stijenu bi usitnili i koristili kao građevinski materijal. Krovovi kuća bili su pokriveni gredama, a preko nasuti zemljom i slamom. Jake kiše ispirale su slojeve sa+ krovova, kojima su bili potrebni redovni popravci.
"Nakon pljuskova ne daj Bože da se čovjek uhvati za kuću. Mogao bi pasti čitav zid", kaže Zaur. Zidovi kuća su od gline, zbog čega se lako ruše. Pritom se na prvi pogled čini da su kuće u Gamsutlju stare tisuću godina. Ali to nije tako. Većina sačuvanih građevina potječe s početka 19. stoljeća.
Još prije nekoliko desetljeća u Gamsutlju su živjeli ljudi. Selo je imalo svoju školu, vrtić, prodavaonicu, bolnicu i rodilište. Stanovnici, a posebno mladi, počeli su intenzivno napuštati Gamsutlj tek sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća u potrazi za poslom u prijestolnici Dagestana (do Mahačkale odavde ima tri sata vožnje), kao i zbog teške pristupačnosti aula.
"Sedamdesetih godina rijeke u ovom kraju bile su punovodne. Još u mom djetinjstvu preko rijeke u Čohi mogli smo prijeći samo na konjima, a danas je može pregaziti svako dijete. Jednom su bujice odnijele most preko rijeke. Stanovnici Gamsutlja dva su mjeseca bili odsječeni od ostatka svijeta. To je navelo mnoge da se isele i napuste svoje domove" kaže Zaur, dodajući da su mnogi stanovnici aula također stradali u epidemiji kolere.
Ali nekoliko ljudi ipak je ostalo tu dočekati svoju starost. 2002. godine ovdje je živjelo 17 ljudi. 2010. godine desetero. Jedan od njih bio je Abdulžalil Abdulžalilov, koje je i rođen u selu. Jednom u mjesec dana odlazio je u obližnje naselje kupiti namirnice, podići mirovinu, saznati novosti i posjetiti biblioteku. U Gamsutlju je uzgajao pčele, a u slobodno vrijeme pisao rad o religiji i dočekivao goste. Kažu da je sebe nazivao "gradonačelnikom Gamsutlja".
Ubrzo su u selu ostali samo on i jedna stara žena, a oni međusobno nisu razgovarali. Ma kako ironično zvučalo, oni su se među stotinama napuštenih kuća posvađali zbog zemljišta. Kada je susjeda umrla, Abdulžalil je bio jedini stanovnik Gamsutlja. 2015. godine i on je preminuo. Selo je konačno opustjelo.
Posljednjih desetljeća ovo planinsko "selo duhova" jedna je od glavnih znamenitosti Dagestana. Estetika napuštenog naselja privlači mnoge posjetitelje, a u okruženju stijena i planina ono izgleda još čudesnije.
"Dogodilo se da sam potpuno sam posjetio aul. Stigao sam tamo i potpuno utihnuo. Vrijeme se zaustavilo. Ništa drugo na svijetu nije postojalo. Samo tišina, prazni zidovi i slijepi prozori. ... Mjesto nije jezivo, nego vrlo specifično", prisjeća se Aleksandar Popov koji je više puta posjetio Gamsutlj.
Lokalni žitelji također pokušavaju zaraditi na Gamsutlju, tako što turiste prevoze do planine, organiziraju obilaske na konjima i ekskurzije. Zbog toga je tijekom dana ovo mjesto ponekad prepuno ljudi. Zato je glavni savjet koji vam mogu ponuditi oni koji su posjetili ovo mjesto da u selo dođete što ranije ujutro, u samo svitanje.
Kako biste u samoći, kao nekad Abdulžalil Abdulžalilov, prošetali njegovim drevnim ulicama i uživali u okrepljujućoj tišini.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
