Za većinu ljudi priča o tvrđavi Por-Bažin (na tuvinskom "glinena kuća") počela je prije 131 godinu, kada je etnograf Dmitrij Klemenc otkrio drevnu tvrđavu u jednom od najnepristupačnijih područja republike Tuve, blizu granice s Mongolijom. Ono što je vidio predstavljalo je senzaciju s različitih aspekata.
Ruševine su imale oblik pravilnog pravokutnika s labirintom unutarnjih ulica. To je nalikovalo na budističku ili hinduističku mandalu i jako se razlikovalo od svega što je ikada pronađeno na teritoriju republike Tuve.
Prostor ispred istočnog zida izgledao je kao trg ispred dvorca gdje se obavljaju ritualne ceremonije. U dubini trga nekada se nalazio luksuzni dvorski kompleks sa stupovima. Od njega su se sačuvali zidovi, ponegdje visoki deset metara, kao i temelji i dio noseće konstrukcije ispod stupova.
Nije bilo nikakve sumnje da je tvrđava vrlo stara, ali je izgledalo kao da su njeni žitelji isparili zajedno sa svojim stvarima, ne ostavivši iza sebe gotovo nikakve tragove svakodnevnog života. Što se dogodilo sa žiteljima Por-Bažina? Tko je podigao tu tvrđavu, toliko netipičnu za ovo podneblje? Tko je oko nje napravio umjetno jezero? A možda to i nije tvrđava? Bilo je mnogo pitanja na koja znanstvenici nisu imali odgovor.
Motiv zagonetne tvrđave usred jezera u različitim varijacijama često se sreće u usmenom folkloru Tuvinaca. Najpoznatija tuvinska bajka o takvoj tvrđavi je "Kan – Magareće uši". Žitelji ovog kraja poštuju jezero i tvrđavu kao svetinju i smatraju da u jezeru živi plavi bik Mender koji noću izlazi na obalu i hrani se ljudskim strahom. Druga legenda kaže da je na ovom otoku sakriven Džingis-kanov grob. A ima i onih koji su vjerovali da se upravo tu nalazi ulaz u Šambalu, mitsku zemlju u Tibetu za kojom se u Sovjetskom Savezu ozbiljno tragalo.
Bilo kako bilo, tvrđava koju je otkrio etnograf Dmitrij Klemenc bila je neobičan artefakt. Na otok je 1957. godine upućena arheološka ekspedicija profesora Sevjana Vajnštejna.
Dmitrij Klemenc
Javna domena"Sudjelovao sam u arheološkim iskopavanjima od 1957. do 1963. godine. Tamo se moglo stići samo manjim avionom ili na konjima. <...> Nas trojica arheologa i 15 radnika živjeli smo u šatorima na otoku usred jezera, lovili smo ribu i tjerali sićušne mušice", sjećao se kasnije Vajnštejn. Na otoku sa starim zidinama arheolozi su izbrojali 27 kuća s malim dvorištima, a kada su raskopali jedan brijeg, otkrili su ruševine dvorca. Krov je bio pokriven glinenim crepovima, a držao se na 36 drvenih stupova. Tu su pronađene i ornamentalne freske geometrijskih oblika obojene neobično jarkim i toplim bojama u crvenim, narančastim i žutim tonovima. Ponegdje su bili očuvani i tragovi drvenog poda.
"Držali smo u rukama ostatke oružja, posuđa, riznicu otopljene željezne rude u grudama nepravilnog oblika i antropomorfnu figuricu od gline. Nije bilo mnogo iskopina jer je dvorac stradao u požaru prije tisuću godina. Ne znamo što se dogodilo sa žiteljima Pro-Bažina, nismo našli ljudske kosti. Vjerojatno su žitelji uspjeli pobjeći", pričao je Vajnštejn.
Nakon ekspedicije izvedene tijekom 1950-ih i 1960-ih činilo se da ima još više pitanja bez odgovora. Istraživači Por-Bažina nisu mogli shvatiti kakva je to građevina. Bilo je nekoliko verzija.
Arheolog Vajnštejn smatrao je da je je tvrđavu i dvorac podigao ujgurski kagan Bajan-Čorom (kan drevne turanske države koji je živio od 713. do 759. godine).
Pretpostavljalo se, također, da je tvrđava služila kao stražarsko mjesto na Velikom putu svile iz Kine u Europu (što se nije uklapalo u činjenicu da je tvrđava izolirana na otoku usred jezera). Prema drugoj verziji, ovdje su živjeli razbojnici koji su pljačkali trgovce i odavde su, navodno, potekle legende o blagu skrivenom u podrumima tvrđave.
Međutim, najuvjerljivija je bila verzija da se tu nekada nalazio samostan. Povijest budizma blisko je povezana povezana s Centralnom Azijom, preko koje je postojala veza s Indijom, postojbinom budizma, i s Kinom, gdje je u ranom srednjem vijeku budizam bio popularan. "I ono što sam vidio na fotografijama Por-Bažina jako nalikuje na raspored objekata u budističkim samostanima, koji se formirao u Centralnoj Aziji vjerojatno u 7. i 8. stoljeću nove ere i zatim je široko rasprostranjen", smatrao je 2007. godine Tigran Mkrtičev, zamjenik generalnog direktora za znanstveni rad Državnog muzeja Istoka.
S druge strane, Mkrtičev nije isključio mogućnost da je u pitanju manihejski samostan. Manihejstvo je također staroistočna religija koja se pojavila u 3. stoljeću u Mezopotamiji, pa je kroz nekoliko stoljeća prodrla i u ujgurski kanat. "Budistički samostani dobro su nam poznati, ali manihejski samostani (manistani) znatno su slabije izučeni", istaknuo je Mkrtičev.
"Tajnama" tvrđave Por-Bažin znanstvenici su se vratili 2007.-2008. godine, kada je na otok upućena nova ekspedicija sa zadatkom da izvrši obimna iskopavanja. Arheolozi su došli do zanimljivog otkrića da tvrđava nakon izgradnje uopće nije korištena. Time je objašnjena činjenica da je takozvani kulturni sloj unutar tvrđave bio toliko oskudan. Ali to opet nije dalo odgovore na pitanje čemu je služio Por-Bažin, kada se pojavio i zašto su ga svi izbjegavali.
Tada je u pomoć pristigla metoda radioaktivnog ugljika i "događaj Miyake". Naime, 2012. godine je u časopisu Nature objavljen članak japanskih znanstvenika koji su datirali godove cedra starog 1800 godina i pronašli nagli skok sadržaja radioaktivnog ugljika u atmosferi 775. godine. Taj ekstremni skok vrijednosti bio je prouzrokovan anomalnom sunčevom bakljom, tj. eksplozijom u sunčevoj atmosferi, i odrazio se na razini stanice. Ova je pojava dobila naziv "događaj Miyake" (po imenu prvog autora članka) i korištena je za datiranje arheoloških iskopina.
Ruski znanstvenici također su je odlučili primijeniti, pa su se 2018. godine obratili jednom od najvećih svjetskih laboratorija za datiranje radioaktivnim ugljikom koji se nalazi na Sveučilištu u Groningenu u Nizozemskoj.
"Poslali smo u Groningen tri tanka komada poprečno presječenog ariša iz zidina Por-Bažina. Za proučavanje je izabran jedan od njih s pouzdano očuvanom korom, i u njemu, u trećem prstenu od kore, otkriven je isti onaj 'događaj Miyake'. Proučivši najmlađi prsten na staničnoj razini dendrokronolozi iz Groningena došli su do zaključka da je drvo posječeno tijekom ljeta. Tako je ustanovljena godina, ali i sezona početka izgradnje tvrđave. Bilo je to u ljeto 777. godine", priča Andrej Panjin, zamjenik direktora Instituta za geografiju Ruske akademije znanosti.
Prema arheološkim podacima, izgradnja je trajala dvije ljetne sezone. U tom razdoblju na vlasti je bio vladar koji je proveo krajnje bolnu religijsku reformu, tj. odlučio je primiti manihejstvo. Već se 779. godine u kaganatu dogodio antimanihejski državni prevrat, vladar je ubijen, a njegove su "novotarije" odbačene. Taj zaključak je sve "kockice" postavio na svoje mjesto.
"Po čitavom kompleksu podataka iznesena je pretpostavka da građevina nije imala obrambenu svrhu, kako se ranije mislilo, nego kultnu. Bio je to manihejski samostan. On je napravljen uoči prevrata, tako da ga raniji vladari jednostavno nisu stigli koristiti, a novim vladarima on nije bio potreban. Tako je objašnjena najveća zagonetka Por-Bažina, tj. odsutnost tragova njegovog korištenja", kaže Andrej Panjin.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
