Ovakva "konfiguracija" ulica nastala je umjetnim putem. Pojavila se kao rezultat intenzivne potrage za zlatom.
Naime, 20-ih godina 19. stoljeća na Uralu je došlo do "zlatne groznice". Godine 1823. car Nikolaj I. potpisao je ukaz kojim je dozvolio privatnim osobama da vade zlato i platinu. U okolini Nižnjeg Tagila brzo je organizirano ispiranje zlata, jer su lokalna nalazišta bila poznata još od druge polovice 18. stoljeća, premda su se ovi podaci držali u tajnosti. Tijekom 100 godina, od 1825. do 1925. godine, preko 120 poduzeća u Tagilskom okrugu izvadilo je preko 25 tona zlata.
Na teritoriju Monzina korišteni su brodovi za radove po dnu rijeke i strojevi za dobivanje rude na plovnoj platformi koji funkcioniraju po principu rotornog bagera. Uslijed toga su nastali brojni rukavci, jezerca i kanali.
Ispiranje zlata u okolini Nižnjeg Tagila obavljalo se od kraja 19. stoljeća do osamdesetih godina 20. stoljeća. Zatim je ovaj teren namijenjen za povrtarstvo i voćarstvo. Kako bi se zemljište prilagodilo toj namjeni, nasipan je kamen i dovezen plodan sloj zemlje. Praktički su sve to voćari radili svojim rukama. Ali zato nisu imali problema sa zalijevanjem. Naselje se nalazi u poplavnoj ravnici, u većem broju jezera voda je protočna, što znači da je čista. Pritom, kako tvrde lokalni stanovnici, tu gotovo nema komaraca.
Dubina kanala i zaljeva u Monzinu dostiže tri metra, a u vrijeme visokog vodostaja voda može dostići i još dva metra visine. Praktički svako domaćinstvo posjeduje čamac. Zato se duž obala pružaju dokovi.
U zimskom razdoblju život u Monzinu zamire, njegovi stanovnici odlaze u gradove, dok ljeti broj stanovnika ovih farmi – a tu ih je više od desetak – dostiže nekoliko tisuća.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu