Život na Bijelom moru težak je i danas. Neprekidno se osjeća oštar dah Arktičkog oceana. Voda je više od šest mjeseci okovana ledom, a tijekom preostalog dijela godine ovdje divljaju surovi vjetrovi. Danas se za ove krajeve može reći da su vrlo zabačeni, ali nije oduvijek bilo tako. Do 18. stoljeća luka Bijelog mora Arhangeljsk bila je jedini ruski prozor u Europu, prije nego što je tu ulogu prepustila Sankt-Peterburgu.
Ljudima koji su živjeli na obalama Bijelog mora (i otuda dobili naziv Pomori) realnost je postavljala visoke zahtjeve. Zato su ih krasili junačko zdravlje i izdržljivost, snaga duha i poduzetnost. Nisu živjeli samo od trgovine, nego i od ribolova, jer je obrada zemlje u tim surovim krajevima bila praktički nemoguća.
Pomori potječu iz Velikog Novgoroda. Ovaj je ruski grad u stara vremena vladao oblašću na sjeveru i bio konkurent Moskve. Po mišljenju pomorskog etnografa Ivana Durova (1894.-1938.), prvi žitelji na obali Bijelog mora bili su Laponci (Saami), koje su istisnuli Finci, a ove zatim Šveđani i Kareli, dok je od 14. stoljeća na ovom prostoru uspostavljena vlast Novgorodaca.
Oni su "u nedirnutom kraju dalekog, surovog i ledenog Bijelog mora vidjeli mogućnost bogatog prinosa u životinjama, ribi i soli", piše on.
Tako je i bilo. Pomori su se uspješno bavili ribolovom, brodogradnjom i proizvodnjom soli. A naselja koja su u to doba osnovali doseljenici postoje i danas: Sumski Posad (1436.), Varzuga (1466.) i mnoga druga.
"Ljudi su birali istomišljenike kako bi osnivali zajednice, zajedno se bavili proizvodnjom i naseljavali pored rijeka koje se ulijevaju u Bijelo more", objašnjava etnografkinja "Centra za pomorsku kulturu" iz Belomorska Svetlana Koškina.
Sredinom 15. stoljeća vlasti Novgoroda darivale su svoju belomorsku zemlju Soloveckom samostanu koji je naposredno prije toga osnovan. Istina, dva stoljeća kasnije, kada se samostan pobunio nakon crkvene reforme, njegova je zemlja prešla u vlasništvo države.
Dok Petar I. nije probio "prozor u Europu" preko Baltičkog mora, ovaj je "prozor" bilo Pomorje. Pomori su nudili raženo brašno, lan, ulje, a Europljani svoju morsku ribu, kavfu, čaj, moderne tkanine, ukrase. Stranu robu Pomori su prodavali dalje po Rusiji prevozeći je iz Arhangeljska rijekom Sjevernom Dvinom.
Ovo je bio unosan posao, pa su obitelji pomorskih ribara mogle sebi priuštiti lijepe kuće, odjeću, sprave za obavljanje svakodnevnih poslova, koje su bile nedostupne u drugim dijelovima zemlje.
U mnogim obiteljima sačuvane su kape udanih žena - "povojnici" – izvezene zlatnim nitima, kaže Irina Iljina, koja proučava i podučava pomorske zanate u Belomorsku. "Majstorice su prodavale na jednom sajmu po nekoliko tisuća komada osnova za povojnik. Imamo primjerke koji su stari preko 150 godina."
"Na ovoj su fotografiji iz 30-ih godina moja baka Kapitolina i prabaka Vasilisa s takvim povojnicima, i to izvezenim bisernim nitima", kaže njena učenica Olga.
"Naušnice koje nosim također su od moje prabake i mogu se vidjeti na ovoj fotografiji. Baka ima i narukvicu i lančić s privjeskom. Nisu loše živjeli. Kod Pomora se govorilo: 'što je žena ljepša, to je muškarac sposobniji'. Odijevajući svoju damu, muškarac je sebi osiguravao status."
Pomori su govorili posebnim sjevernim dijalektom koji suvremeni Rus može vrlo teško razumijeti. Na primjer, svoj brodić nazivali su "karbas", kosu srpastog oblika "gorbuša". O umrlom su govorili da ga je "uzelo more". Ove riječi i izrazi sačuvani su zahvaljujući etnografu Ivanu Durovu i njegovom rječniku od 12 tisuća riječi iz 1934. godine.
"Stanovnici sela još uvijek čuvaju intonaciju i zvučanje dijalekta. Oni 'okaju' (govore 'o' na mnogim mjestima gdje se u suvremenom ruskom izgovara 'a') i 'cokaju' (izgovaraju 'c' na mjestima gdje se u suvremenom ruskom čuje 'č')", kaže rukovoditelj Pomorskog narodnog zbora Viktor Vasiljev. Gotovo pola stoljeća sakuplja pomorski folklor, obilazeći udaljena sela pored Bijelog mora. Uspio je snimiti na desetke tisuća starih pjesama u originalnoj izvedbi.
"Pomori pjevaju o ljubavi, o vjetrovima, o moru, o očekivanju povratka svojih muškaraca s ribarenja, pri čemu se pjesme u pravilu pjevaju u nekoliko glasova, bez instrumentalne pratnje i uz čuvanje dijalekta." Članovi zbora pod njegovim rukovodstvom i danas pjevaju onako kako su nekada pjevali Pomori.
Osim toga, Pomori su imali poseban jezik za komunikaciju s Norvežanima – "rusenorsk" (drugi naziv mu je Moja på tvoja), nastao u 18. stoljeću. Do danas je sačuvano oko 400 zapisanih fraza, kako latinicom, tako i ćirilicom. Na primjer, "drasvi" – zdravo, "kak sprek?" – što govoriš?, "Kak pris?" – koja je cijena?
Kako ističu filolozi, broj ruskih i norveških riječi otprilike je jednak, što ukazuje na to da su obje strane bile ravnopravni partneri. Jezik je praktički nestao nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, kada su slobodni kontakti s Norvežanima praktički prekinuti.
Danas u Rusiji sebe Pomorima smatra nešto više od 3 tisuće ljudi (prema popisu iz 2010. godine). Ipak, povjesničari nemaju jedinstven stav o tome tko su Pomori: poseban narod, subetnos ili samo stanovnici Pomorja.
Sami Pomori smatraju da se tako može nazvati samo čovjek koji ne samo što je pomorskog roda i živi na moru, nego je i do danas suštinski povezan s njim.
"Po mom shvaćanju, to nije jednostavno čovjek koji živi na teritoriju Pomorja, on se treba obavezno baviti privrednom djelatnošću koja je karakteristična za Pomore", kaže Svetlana Koškina.
"Moj muž je porijeklom iz Virme i Koležme, čitav se život bavio ribolovom, zna plesti mrežu, šiti čamac, i njegova rodbina ne može zamisliti život bez ribe, kažu da im se 'uši smotaju u rolice' ako je ne pojedu. I svi su oni Pomori. Dok naši sinovi imaju druge interese i ja ih ne smatram Pomorima, premda žive na pomorskoj zemlji i u pomorskoj obitelji."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
