Vrlo daleko, na samom kraju Rusije, tamo gdje u beskrajnoj tundri počinje novi dan, živi narod Čukči. Oni za sebe kažu da su "pravi ljudi", ili "luoravetlani" na njihovom jeziku. Život na Čukotki nije lak, no to je pravi život. Čukči koji žive u tundri nomadi su i uzgajivači sobova, a "obalni" su Čukči morski lovci. Ima ih svega oko 16 000 i većinom su nastanjeni na Čukotskom poluotoku. Mnogi se od njih i danas bave istim poslom kojim su se bavili njihovi preci prije sto, dvjesto, pa čak i tristo godina.
Danas njihova profesija i svakodnevica izgledaju pomalo arhaično, ali oni uopć ne žive u izolaciji od svijeta koji ih okružuje. Koriste i suvremene mobilne telefone, i notebook računala, i bankovne kartice.
Helikopter dugo kruži iznad tundre u potrazi za Čukčima. Nije ih lako naći. Suvremeni nomadi podijeljeni su na brigade, i svaka prelazi s jednog mjesta na drugo priopćavajući svoju putanju rukovoditeljima uzgajivačnica sobova.
Postoji samo jedan problem, kažu piloti helikoptera: uzgajivači sobova koriste neke svoje nazive za brda i rijeke, a ne one koji su upisani u geografske karte.
Možete nekoliko sati letjeti iznad tundre, a da ne vidite ni čovjeka ni životinju.
Naposljetku nam se ukazala dolina s nekoliko jarangi (tradicionalnih nomadskih staništa sibirskih naroda) i djeca su nam radosno potrčala ususret. Ovo je privremena naseobina brigade broj tri. Helikopteri ovdje rijetko ateriraju jer do naselja Egvekinota ima samo 70 kilometara, a to je po mjerilima tundre vrlo blizu. Ali gosti su uvijek dobrodošli.
Brigadu čine tri obitelji. Sada su muškarci u tundri, na ispaši sobova, tako da su u nomadskom staništu ostale samo žene, djeca i starci.
Valerija je Ruskinja. Ona je ranije živjela u Egvekinotu, pa se upoznala s budućim mužem iz obitelji uzgajivača sobova i odlučila se preseliti u tundru. Ima 29 godina i dvoje djece, Valju (oko 5 godina) i Kirila (oko godinu dana).
Takve obitelji ovdje su česta pojava. "Davno su prošla vremena kada su žene rađale u jarangama", kaže ona. "Muž mi je pričao da su ranije helikopteri dovozili sve što je potrebno. Sada mi imamo svoje terensko vozilo, sami idemo u naselje po namirnice i gorivo. Kada djeca porastu, sami ćemo ih voziti u školu."
Oni imaju veliku jarangu s ognjištem u sredini, a na ognjištu je čajnik, i pored njega se dimi riba. Na podu su rasprostrte meke sobove kože, a spavaća soba odvojena je debelom zavjesom. Svuda po podu su produžni kablovi s utičnicama, jer treba nekako napuniti mobilne telefone i ostalu tehniku. U dolini nema signala, pa se onaj tko želi telefonirati mora popeti na brdo. Djeca imaju i autiće i lutke, ali najviše se vole šetati po polju.
"Ajmo na ’Buran’ da se vozimo po tundri", vuče nas Valja za ruku. Naravno, ona je još mala da upravlja motornim sanjkama, i zato uzima lutku i zamišlja kako se vozi po Čukotki. Ima još par godina do polaska u školu, ali već priča kako će se vraćati da pomaže mami.
Na Čukotki ima 14 općinskih uzgajivačnica u kojima je zaposleno oko 600 ljudi i ima ukupno 150 000 sobova. Čukči imaju i vlastite sobove, i njih uzgajaju zajedno s općinskima. Plaće im nisu visoke po ovdašnjim mjerilima, manje su od 50 000 rubalja (800 dolara), ali zato postoje određeni benefiti. Na primjer, imaju beneficirani radni staž. Žene mogu otići u mirovinu kad napune 45, a muškarci 50 godina.
"Ja sam već u mirovini, i sada pomažem djeci i unucima", priča Vasilij, stasiti 50-godišnji muškarac ozbiljnog izgleda u sivoj košulji.
"Ovdje sam od djetinjstva, u radnoj knjižici mi piše da sam uzgajivač sobova. Mi predajemo uzgajivačnici meso, kožu, rogove i paroške mladih sobova. Dobivamo plaću na karticu. Kad trebamo nešto kupiti, samo damo karticu onome tko ide do naselja."
Vasilijev stariji sin radi s njim u tundri, a mlađi se ne želi time baviti, ali ocu nije zbog toga krivo. Kaže: "To je njegova stvar."
Sestra Tamara još je u 5. razredu napustila školu i vratila se svojoj obitelji u tundru. "Ja sam sama to odlučila", kaže ona. "Htjela sam pomagati roditeljima i strini." Ona je već postala baka, i unuci su joj ovdje, s njom.
Tamara kaže da sada u tundri svega ima dovoljno: "Imamo agregat, imamo voki-toki, možemo se povezati s našim muškarcima i s drugim brigadama." Žene se također službeno vode kao uzgajivači sobova, premda se uglavnom bave domaćim poslovima.
Posla ima napretek. Treba pripremiti hranu za sve, srediti stanište, provjeriti tehniku, pripremiti zimnicu, zakrpati odjeću, oprati rublje... Ima više posla nego u gradu. Jedna osoba ne može sve to stići. A kada se netko umori od komunikacije s bližnjima, može se udaljiti malo u tundru i prepustiti se mislima.
Autohtoni žitelji Čukotke spadaju među malobrojne narode svijeta kojima je dozvoljeno živjeti od lova na kitove (pored njih su to još starosjedioci Aljaske, Grenlanda i otočne države Sveti Vincent i Grenadini u Karipskom moru). Određene kvote raspoređene su po zajednicama. Najviše kitova, 40 godišnje, lovi se u nacionalnom selu Lorinu (oko 1500 stanovnika), oko 500 km istočno od Anadira i 150 km zapadno od Aljaske.
Pored kitova, ovdje se love i perajari, tj. nekoliko vrsta morževa i tuljana. Današnji Čukči za lov koriste specijalne motorne čamce. Ti čamci nisu veliki, ali mogu vući i po nekoliko tona. U lovu se koriste ručni harpuni.
Morski lovci su organizirani u brigade i imaju iste plaće i benefite kao i uzgajivači sobova. Njihov je posao vrlo opasan. Beringovo more samo je po sebi plahovito, a i životinja može prevrnuti čamac, i onda kolege pritječu u pomoć. Mnogi Čukči ne znaju plivati, iako čitav život provedu na moru. A kako i da nauče kad je ovdje voda cijele godine hladna kao led?
Zbog takvih uvjeta lovci često imaju problema sa zdravljem, ali su do kraja života zaljubljeni u more. Dmitrij je lovio morske životinje od svoje 15. godine sve do mirovine. Sada ima 48 godina. Od teških uvjeta rada na vjetru ispucala mu je koža na licu, prste ne može saviti, a ruke ga slabo slušaju. Već vrlo slabo vidi, ali još uvijek dolazi na more sjediti na hladnoj obali i gledati čamce koji tuda plove.
"Ja sam ovdje rođen, ja sam iz Lorina", kaže on tiho da se jedva čuje. "Otiskivali smo se u more po svakom vremenu. Tada je bilo jako teško, i sada me neprestano bole noge."
Mještani se svim silama trude održati narodne običaje, pričati djeci o kulturi čukotskog naroda, sami prave suvenire i s radošću dočekuju turiste koji dolaze samo tijekom leta, kada nije baš toliko hladno. U Lorinu se prodaju amajlije, simboli sunca, i tradicionalne dugačke košulje "komlajke", a također izrezbareni ukrasi od morževih kostiju. Sve to prave ovdašnji majstori.
"Mi volimo svoj narod i želimo da narodi svijeta vide što mi imamo", kaže Olga, koja se cijelog života bavi različitim lokalnim zanatima, od šivanja odjeće do rezbarenja kostiju. "Zasad radimo više iz entuzijazma, nemamo financijske koristi."
Čukči su ujedno otvoreni i za nove kulturne utjecaje s "kontinenta". Mariam je rođena u Lorinu, ali je dugo živjela u Habarovsku, velikom gradu na ruskom Dalekom istoku (preko 600 000 ljudi), odakle se nedavno vratila da pomaže majci u mirovini. "Kada sam došla, bilo mi je teško naviknuti se i na cijene (daleko su veće nego u gradu) i na ovdašnje uvjete. Ali ljudi žive u svakakvim uvjetima", kaže ona. Mariam se morala ponovo prisjetiti kako izgleda živjeti rame u rame s medvjedima, kada je kilometrima unaokolo samo tundra i hladno Beringovo more. Ali zato je donijela sa sobom mnoge praznike koji ranije ovdje nisu obilježavani. "Obično smo ovdje proslavljali našu čukotsku Novu godinu 22. prosinca i običnu Novu godinu 1. siječnja. A sad smo počeli obilježavati i Uskrs. Članovima moje obitelji svidjelo se praviti uskršnji kolač kulič i bojiti jaja."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
