Najistočnija točka na ruskom kopnu nalazi se u udaljenom rajonu Čukotskog poluotoka (Daleki istok Rusije) na rtu visine 740 metara. Krasi ga svjetionik-spomenik podignut u čast ruskog kozaka Semjona Dežnjova, prvog čovjeka koji je došao do te točke. Na bijelom obelisku s vrhom u obliku petokrake zvijezde na strani koja gleda ka moru nalazi se spomen-ploča s natpisom i brončana bista Dežnjova.
Ovaj se prostor smatra svetim, pa tu ne samo da se ne smije psovati, nego ni glasno govoriti. Da ne govorimo o bacanju smeća.
Aktualni svjetionik-spomenik podignut je sredinom 1950-tih, a pedesetak metara dalje nalazi se drveni križ visok 15 metara koji je prije toga bio jedino obilježje. Obeliks se može zaobići i spustiti se u pravcu napuštenog eskimskog sela Naukan. Do sredine prošlog stoljeća ono je bilo najistočnije naseljeno mjesto Euroazije u kojem je živjelo 400 ljudi. Međutim, 1958. godine Naukan je raseljen zbog blizine granice sa SAD-om, a od naselja su ostale samo kamene konstrukcije i ukopane u zemlju ogromne čeljusti kitova na koje su se nekada kačili čamci.
Ako vrijeme bude vedro, vidjet ćete u daljini Diomedove otoke između kojih prolazi pomorska granica između Rusije i SAD-a i čak obale Aljaske. Zapravo, Euroazija je od Amerike udaljena svega 86 kilometara preko Beringovog prolaza. A uzimajući u obzir granicu između Diomedovih otoka, samo četiri.
Kozak Semjon Dežnjov (oko 1605.-1673.) jedan je od legendarnih istraživača novih predjela Rusije. Rodio se u selu u Arhangeljskoj oblasti, služio kao mornar na trgovačkim brodovima, a zatim kao kozak u Sibiru, da bi se krajem tridesetih godina sedamnaestog stoljeća našao u Jakutiji gdje se bavio sakupljanjem poreza. Posao je bio prilično opasan po život. Ne samo da je trebalo tražiti ljude po mračnim tajgama i tundrama, nego je, pošteno govoreći, bilo i onih koji nisu htjeli plaćati porez.
U nekoliko takvih operacija Dežnjov je s odredom kozaka otkrio jednu od najvažnijih rijeka na Dalekom istoku, Kolimu, i osnovao nekoliko naselja. Konačno, u ljeto 1648. godine njegova ekspedicija napustila je Kolimu i krenula u pravcu istoka morem, dospjevši doslovno do samog kraja kontinenta. U svojim bilješkama Dežnjov je rtu dao ime Veliki kameni nos.
Moreplovac je vidio i dva otoka koja su naseljavali autohtoni narodi (danas poznata kao Diomedovi otoci). Ekspedicija je zaobišla rt i krenula naniže, nizvodno podigavši tvrđavu na mjestu na kojem će kasnije niknuti Anadir, glavni grad Čukotke. Njihov brod doživio je nesreću u blizini poluotoka Kamčatke, ali se odred nakon nekoliko mjeseci uspio vratiti u Jakutsk. Dežnjov je kasnije istraživao teritorij suvremene Čukotke, međutim, do rta zapravo nije stigao. Bilo je previše opasno. Umro je u Moskvi gdje je došao iz Jakutska predati novac državi. Na kraju života on je već bio jakutski ataman i pod njegovom vlašću bilo je cijelo utvrđenje.
Godine 1728. ovdje je stigla ekspedicija Vitusa Beringa, porijeklom Danca, u službi u ruskoj floti. Englez James Cook predložio je da se prolaz nazove po Beringu, a rt Vostočni.
Da je ovdje već bila ekspedicija Semjona Dežnjova saznalo se tek sredinom osamnaestog stoljeća, kada su u Jakutskoj tvrđavi pronađene njegove bilješke. Godine 1898. na prijedlog Ruskog geografskog društva Rt Vostočni promijenio je ime u Rt Dežnjov.
I danas je putovanje do Rta Dežnjov istinska avantura za koju je potrebna fizička i psihička priprema. Krajnja točka euroazijskog kontinenta mjesto je na kojem pušu izuzetno jaki vjetrovi od kojih se može sakriti ili iza brda ili iza spomenika Dežnjovu. Vrijeme se stalno mijenja, čas je sunčano, čas oblačno, pa kišovito, ili pada snijeg. Uz put je divlja priroda i praktički nema nikakve šanse da sretnete nekog čovjeka.
I pored svega toga, ovdje dolazi nekoliko stotina turista godišnje u pratnji iskusnih lokalnih vodiča. Ono što nikako ne treba činiti je ići sami.
Prvi način je pješačenje. Najbliže naseljeno mjesto rtu je selo Uelen, udaljeno deset do petnaest kilometara tundrom. Međutim, pješice se češće ide od sela Lavrentij gdje se nalazi aerodrom. Odatle do rta ima sto kilometara. Pješačenje je najisplativija, ali i najteža solucija.
Druga varijanta je pomorska ekspedicija, čamcem od Lavrentija, i to je najpopularniji način. Nekoliko sati turisti plove ledenim Beringovim morem, a zatim ostaju noćiti pod šatorima ili se vrate na isti način. Do rta Dežnjov može se doći i u sklopu turističke ture kruzerom. Istina, kada se izađe s broda, ima se još voziti motornim čamcem, ali kratko. To je najskuplja varijanta, ali najudobnija u danoj situaciji.
Do rta se u vrlo rijetkim slučajevima može stići i helikopterom iz sela Lavrentij. Zbog snažnih vjetrova i stjenovitih obala letjelicu mogu prizemljiti jedino izuzetno iskusni piloti i to samo kada je vrijeme lijepo.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
