U Sibiru dolazi jesen. Pejzaž postaje žut, narančast i smeđ. Stepa se odmotava pred Lorenzovim očima kao usporeni fotogram, prateći glatke pokrete pedala. Lorenzo Barone (25) iz Italije biciklom prelazi Rusiju… ponovo!
Njegova prva avantura ovamo bila je 2020. godine, kada je vozio preko Sibira usred zime, ponekad spavajući u šatoru na -55 °C! Sada ga čeka novi izazov: krenuo je u veljači s Agulhaškog rta, na najjužnijoj točki Afrike, a njegovo je konačno odredište Rt Dežnjev, na Čukotki, na najistočnijoj točki Azije, prelazeći 12 zemalja na tri kontinenta, za ukupno 29 000 km biciklom!
Ideja o ovakvom ekstremnom putovanju rodila se iz dosade tijekom jednog ljetnog popodneva na Apeninima. "Želio sam sebi postaviti cilj koji će apsorbirati svu moju pažnju i energiju", objašnjava Lorenzo. "I tako je nastao ovaj projekt! Odlučio sam se voziti ''najdužom cestom na svijetu“', rutom koja pokriva najdužu kopnenu udaljenost na našem planetu."
"Dok sam planirao ovo putovanje, dio mene nije vjerovao da mogu stići ovako daleko; pokušati ili ne bilo je glavno pitanje i izazov", kaže on na svom blogu, gdje svakodnevno komunicira s tisućama pratitelja (120 000 na Instagramu; 135 000 na Facebooku). Zvala sam ga dok se odmarao u malom selu na planinama Altaja sa suprugom Ajgul, koju je upoznao tijekom svog prethodnog putovanja u Rusiju. "Prošlo je deset dana otkako smo se istuširali i normalno odmorili", kaže nam veselo, glasom nekoga tko je toliko sretan što radi to što radi da osjeća potrebu da ga čuje čitav svijet.
Lorenzo je stigao do Ajgul u Kazahstanu i zajedno su nastavili voziti. "Više smo mjeseci bili razdvojeni tisućama kilometara i znali smo da će to biti jedini način da provedemo neko vrijeme zajedno", kaže on. "Ajgul nikada nije bila biciklistkinja, ali je odlučila pratiti me na ovom dijelu puta. Jako sam ponosan na nju!"
I tako, poslije pješčanih oluja afričke pustinje, stjenovitih predjela Turske i tišine kazahstanske stepe, Lorenzo se vraća u Rusiju, zemlju koja ga je ljubazno dočekala: "Ovdje me uvijek dobro tretiraju. Kada kažem da sam Talijan, svi se osmjehuju i rukuju sa mnom."
Usred te doline okružene planinama, telefonska veza nije tako dobra i često se prekida. "Uzeli smo slobodan dan i sutra ponovo krećemo uzbrdo, prateći rijeku makadamskom cestom koja će nas odvesti do visine od 1600 metara", kaže Lorenzo. "Uglavnom vozimo bicikl po izoliranim cestama bez prometa, odakle možemo vidjeti izvanredne pejzaže! U Omskoj oblasti vozili smo preko beskrajnih ravnica i sada se divimo planinama. Bio sam impresioniran gostoprimstvom ljudi na ruskom Kavkazu, u Dagestanu i Čečeniji: nikad nisam platio ručak, jer su mi ga vlasnici prodavaonica ili njihovi kupci uvijek nudili!"
Pored šatora, Lorenzo sa sobom nosi malo kuhalo, lonac, filter za vodu, vreću za spavanje, dva punjača baterije i razne mape na mobilnom telefonu koje rade u offline režimu. "U prošlosti sam koristio papirnate karte, ali one prikazuju samo glavne ceste, a ne makadamske i sporedne ceste. Iako spavam u šatoru usred ničega, ne plašim se: uvijek nosim nešto čime mogu uplašiti vukove.
Nedavno su Lorenzo i Ajgul došli do završne etape Čujskog trakta, jedne od 10 najljepših autocesta prema časopisu "National Geographic Traveler". "Gotovo smo prošli Čujski trakt, cestu kroz planine Altaja, koji se smatra jednom od najljepših cesta na svijetu. Posljednjih dana naletjeli smo i na nekoliko biciklista: nisam sreo nijednog još od boravka u Kapadokiji u Turskoj, i bilo je lijepo podijeliti iskustva i informacije s njima. Jučer smo ostavili divlje šume i sada je počela stepa. Granica s Mongolijom sada je blizu."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
