U nedjelju se u tijesnim prolazima buvljaka na stanici metroa "Udeljnaja" ne može proći. Između dokonih šetača i radoznalih turista promiču ljudi koji očigledno znaju što traže: u pravilu su to dizajneri interijera, prekupci ili "profesionalni" kolekcionari. Neki se od njih ne libe cjenkati s prodavačima i pokušavaju značajno spustiti cijenu nudeći "da otkupe sve".
Ima i onih posjetitelja koji na prodaju donose vlastitu robu. Pred mojim očima jedan mladić iz ruksaka izvlači trošni sat s kukavicom. Nisam stigla ni do kraja pročitati godinu proizvodnje na brojčaniku – 189..., a do maločas se umorni vlasnik tezge odjednom obodrio i počeo s mladićem pogađati cijenu za ovu raritetnu starudiju.
2012. godine ruski Forbes ovom je peterburškom buvljaku dodijelio drugo mjesto na svojoj rang-listi buvljaka svijeta. A 2016. godine britanski ga je The Guardian uvrstio na popis najboljih "sovjetskih" znamenitosti Peterburga. U prvi se mah čini da je "Udelka" zaista pravi vremeplov koji vas prenosi u realnost postsovjetske pazarne trgovine s početka 90-ih. Tu se tezge antikvara nalaze odmah pored gomila svakojake drangulije koja se prodaje sa zemlje.
Ljudi renoviraju stan, pa su iznijeli na buvljak bakine sovjetske servise i knjige? U školskom kabinetu za geografiju iza ormara pronađene stare, pljesnive karte SSSR-a? "Kopači blaga" pronašli u močvarama Lenjingradske oblasti njemačke kacige iz vremena Drugog svjetskog rata? Na tavanu u vikendici pronađena ukoričena kolekcija lista "Lenjingradska pravda" iz 1986.? Od djeda ostali trofejni sat i dvogled? Čini se da se sve stvari prije ili kasnije nađu na buvljaku "Udelka".
Dok šetam među tezgama s kuhinjskim posuđem koje su koristile tri ili četiri generacije sovjetskih obitelji, počinje mi se stezati oko srca. Posebno kada ugledam neke karakterističke stvari: okrhnutu porculansku šalicu iz koje smo pili čaj samo nekoliko puta godišnje, na Dan Pobjede 9. svibnja i na Novu godinu. Baka je ovaj servis čuvala samo za velike praznike.
Ispostavlja se da tu dolazi veliki broj sentimentalih kupaca. "Recite, koliko košta ova statua? Nekada sam imala dvije, ali unuka mi je jednu razbila kad je bila mala. Sada ima već 25 godina, živi u Njemačkoj, puno radi. A ja sam je nekada, s pet godina, u bijesu istukla, jer tada je vladala nestašica. Pokojni je djed statue nabavio preko poznanika, tada ih niste mogli tek tako kupiti", uzdiše pored mene brbljava starica, obraćajući se ili meni, ili prodavačici, pitajući kolika je cijena djevojke od porculana. Nekada je takva stajala u kredencu svake sovjetske domaćice, a danas je to popularni retro detalj, koji drži cijenu - najmanje 100 dolara za figuru.
Princip formiranja cijena na Udeljnoj tržnici posebna je tajna. Pomislili biste da značke, sovjetski novčići i novčanice – koje skupljaju kolekcionari – koštaju prilično, a oni se prodaju praktički u bescjenje. Na svakoj trećoj tezgi leže blistave značke s Lenjinovim likom ili olimpijskim prstenovima.
Ali i zanimljivije stvarčice mogu se nabaviti za manje od tisuću rubalja (gotovo 20 eura ili dolara). Iz radoznalosti pitam prodavača koliko košta francuski kazališni dvogled, presvučen prirodnom kožom. Po izgledu kao da ima sto godina. Petnaest eura? Za taj novac čovjek bi ga mogao i kupiti! Osim toga, lijep povod da se ode u Marijinski teatar na povijesni spektakl.
Što dublje zalazite u labirint buvljaka, to su uvjeti trgovine primitivniji. U najdaljem kutku prodavači se ne opterećuju prezentacijom i robu prostiru direktno na zemlju.
Tu se mogu naći stvari "za ljubitelje": izgleda kao da su jezive plastične lutke, stari kovčezi, zahrđala kuhala i izblijedeli Lenjinovi portreti pokupljeni s nekog smetlišta. Na ogradi vise izlizani, ne sasvim čisti tepisi. Pitam se čekaju li odavno svoje kupce?
Neočekivano, dio s robom razvučenom po zemlji prelazi u urednu trgovačku ulicu. Tu je prostor za antikvare: prostrani paviljoni uređeni s ukusom, po zidovima raspoređene zanimljive slike, tezge pokrivene plišem, kristal i srebro dobro ispolirani. Ljudi je znatno manje, jer cijene su sasvim drugog reda.
— To je ogledalo s tapeciranim okvirom. Francuska, 18. stoljeće — prodavač je zapazio moje zanimanje za lijepu stvar i odlučio malo porazgovarati. – Košta 1200 dolara.
Doduše, na Udeljnoj tržnici ne može se naći još jedno takvo ogledalo.
— A kako ste došli do njega?
— Donose opskrbljivači! Odavno sam u ovom biznisu, imam prodavaonicu antikviteta u centru grada. A ovdje sjedim nedjeljom više iz zadovoljstva.
Kod antikvarnog prodavača ja sam jedini kupac. Jasno mi je sada zašto se prodavač zbog toga ne uzbuđuje. Ima vremena predstaviti najzanimljivije "eksponate".
— Onaj crtež što visi gore: to su skice iz Akademije umjetnosti. Studentske vježbe. Možda i sam Rjepin: izvanredno urađeno! – značajno kaže muškarac.
— Kod vas su, vjerojatno, prije korone često dolazili stranci?
— Bilo je toga! Jednom je čitava delegacija kineskih diplomata bila, kupili su kinesku vazu. Ovako visoku, više od metra! Rekli su da je za poklon. Kod njih više nema takvih. Sve su prodali u inozemstvo.
U susjednim paviljonima ponuda nije toliko specifična. Uglavnom je to porculansko posuđe (prepoznala sam tanjure Villeroy & Boch), predmeti od metala, biste sveprisutnog Lenjina...
Iznenada se u tom nizu pojavljuju vitrine s hladnim oružjem. "Ne dirajte rukama!" – upozora natpis na ulazu. Unutra prodavači lijeno razgovaraju o sportskim novostima. Na pragu se motaju dvije mlade Kineskinje. Ne odlučuju se ući, ali oduševljeno pokazuju prstima na bodeže i fotografiraju ih.
Zatim se djevojke osvrću i gube zanimanje za lovačku opremu, jer je pred njima prodavaonica s lutkama istočnjačkog porijekla. Kineskinje hrle ka njima.
Kako nekad, tako i sada, na buvljaku se može naći više strane robe nego u bilo kojoj ruskoj prodavaonici. Što znači da ćete na peterburškoj tržnici moći doživjeti nostalgiju ma gdje da ste odrasli.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
