Igor Špiljenok gotovo je čitav život proveo u šumi. Još tijekom 1980-ih, kada nije imao ni 30 godina, već je bio poznati zaštitnik prirode i osnivač rezervata "Brjanska šuma" na jugozapadu Rusije. Tada se počeo baviti i fotografiranjem životinja, a danas je on jedan od najpoznatijih svjetskih fotografa divlje prirode. Špiljenok je svestran u pogledu fotografskih interesa, ali je neočekivano uspostavio poseban odnos s divljim lisicama. Te društvene i pametne životinje priredile su mu mnoštvo nevjerojatnih situacija u životu.
Razgledavajući njegove fotografije, čovjek se nehotice zapita kako je moguće prići divljoj životinji tako blizu? Kako to da se ona ne boji čovjeka? "U europskom dijelu Rusije lisicu ljudi uglavnom vide kako bježi ili lovi miševe negdje daleko u polju", priča Igor. "Ja se trudim živjeti na mjestima gdje lisice nisu toliko uplašene, i na tim mjestima živim dugo, mjesecima, a ponekad i godinama. Za to mi vrijeme polazi za rukom uspostaviti kontakt s mnogim životinjama i pokazati im kako nisam opasan po njih. Zbog toga se poslije nekoliko tjedana opreza lisice počinju odnositi prema meni kao prema sastavnom dijelu prirode, i čak se pokušavaju udomaćiti u mojoj blizini."
"Jednom sam odlučio napraviti eksperiment i živjeti godinu dana u tajgi, bez odlazaka u ’civilizaciju’. Nastanio sam se u Kronockom rezervatu na Kamčatki, i već prvog dana lisice su se došle upoznati sa mnom."
"U godinu dana bilo je nekoliko lisica. Sve se one razlikuju, svaka ima svoj karakter. U početku mi je najsimpatičniji bio lisac kojem sam dao ime Kuzja. On je bio jednostavan i volio je krasti. Zatim se pojavila Kuzjina prijateljica Alisa, ona mi se također svidjela. A onda se pojavio njihov susjed, Zlotvor Zlotvorović. Ispostavilo se da se i lisice žele svidjeti drugome."
"Lisice su kleptomani. Što mi sve nisu ukrale! Njihova su najmanja krađa moji obojci. Ako sam ih ostavio negdje da se suše, obavezno će ih ukrasti. One imaju instiktivnu strast da odnesu sve što ugledaju. Jednom su ’razoružale’ inspektore rezervata, a to su bili momci koji se ne boje ni medvjeda ni lovokradica. Oni su me došli posjetiti i ostavili su tri para cipela na niski krov naše zemunice. Dok su pili čaj, prišuljao se Zlotvor Zlotvorović i svakome ukrao desnu cipelu. Ja sam tu obuću našao tek pola godine kasnije – izgrizli su je medvjedići."
Jednom je prilikom Igor kupio skupu finsku lampu specijalno za tajgu, ali se nije dugo tome radovao. "Izađem uvečer po drva, stavim lampu pored sebe i odjednom vidim da je postalo mračno, a moja lampa skakuće po tundri velikom brzinom", priča fotograf. "Lisica ju je dohvatila i pobjegla u tundru. Nekoliko je sati trčala s lampom, poslije toga joj se izgubio svaki trag. Od tada kupujem samo jeftine lampe. Njih lisice iz nekog razloga ne kradu. Vjerojatno ih zanima samo skupa roba."
Lisice jako vole pokrovitelje i umiju povezivati događaje u jednu cjelinu, kaže fotograf. "Neko vrijeme nisam shvaćao njihove postupke. Na primjer, zašto me lisica Alisa sve vrijeme prati? Krenem kroz rezervat, a ona za mnom. Što li joj treba?" Ispostavilo se da je Alisa koristila Igora kao lovačkog psa. Ptice se preplaše kad naiđe čovjek i odlete iz gnijezda, a on toga nije ni svjestan. Lisica tako vidi gdje je gnijezdo i pohara ga.
Ponekad lisice kopriste čovjeka kao zaštitu od medvjeda. "Ponekad, kada je medvjed pokazivao zanimanje za lisicu, ona se sklanjala kod mene i motala se oko nogu, kao mačka", priča Igor.
"Ako živiš u kolibici, odmah ti dođe lisica, pa čak i dvije lisice, i ponašaju se kao psi čuvari. One ne laju, nego neugodno kevću, ali po njihovom ponašanju ja uvijek znam što se događa oko kolibe."
Naravno, lisica ima razvijenija čula vida i sluha. Čim se ona s velikom pažnjom zagleda u jednu stranu, jasno je da tamo prolazi medvjed. Pogleda u drugu – tamo rijekom plivaju labudovi. "Za mene su to samo sitne točkice, mogu ih vidjeti dvogledom, ali lisica to već drži pod kontrolom. Utoliko prije ona izdaleka primijeti čovjeka kada se pojavi", priča Špiljenok.
Vjerovali ili ne, lisice svojim postupcima daju doprinos svjetskoj znanosti! Biolozi s MGU-a (Moskovskog državnog sveučilišta) proučavali su 2017. godine ostatke drevnih arktičkih tekunica i htjeli su ih usporediti sa suvremenim kamčatskim. Jedan je znanstvenik na Igorovim fotografijama vidio upravo takve životinje i zamolio ga za nekoliko uzoraka radi genetske analize.
"Alisa je te tekunice donosila svojim lisičićima, pa sam ja razmišljao kako da je zamolim da ih ostavi meni. U jednom sam trenutku, kada sam je ugledao da ide s plijenom, izvadio iz džepa poslasticu i počeo slatko jesti. Alisa se zainteresirala i spustila tekunicu na zemlju. Pružio sam joj polovinu poslastice. Lisica je povezala ta dva postupka i sutradan je požurila donijeti mi drugu tekunicu, i opet je dobila od mene pola poslastice. Za tjedan dana prikupio sam sve što je potrebno znanstvenicima, a lisica je i poslije toga nastavila donositi tekunice, i spuštala ih je ispred samih vrata. Nikako joj se nije bilo svidjelo kada joj je taj ’biznis’ propao." Ali zato su se znanstvenici u časopisu Scientific Reports zahvalili lisici Alisi što je prikupila materijal za njihovo istraživanje.
Jednom je Igor poveo mačku Risku u ekspediciju u Kronocki rezervat na pet mjeseci, jer je nije imao s kim ostaviti. I opet su se lisice navadile dolaziti kod fotografa – privlačio ih je miris jaja na slanini koja je on pripremao za doručak. Čak su se redale jedna iza druge samo da malo uživaju u tom divnom mirisu.
Mačka je, naravno, bila revoltirana zbog takvog bezobrazluka. Kako se netko uopće drznuo njušiti gazdinu kajganu?! I počela ih je tjerati. A kad se mačka naljuti, nema opasnije zvijeri na cijelom svijetu. Pogledajte samo taj strah u lisičjim očima.
"Naravno, ona je tjerala lisice samo kada je gazda tu, jer je lisica divlja životinja i nije nimalo sentimentalna."
Ova je snimka pobijedila na natječaju Wildlife Photographer of the Year 2009 u kategoriji "Urban and Garden Wildlife" ("Divlja priroda u gradu i vrtu").
Tijekom svih ovih godina "fotografskog lova" i života u šumama rezervata Igor se upoznao s mnogim lisicama i ovjekovječio njihovu sudbinu – komplikciranu, tešku i punu opasnosti i borbe za opstanak. "U početku se čini da su sve one iste", kaže Igor. "Ali one se razlikuju po ponašanju i karakteru. Neke imaju jedinstvene ožiljke."
Zlotvor Zlotvorović s Kamčatke postao je otac. Dobio je mnogo djece, ali je završio život tako što se upleo u ostatke ribarske mreže. Njegova susjeda, lisica Alisa, živjela je oko 9 godina, a njeno potomstvo neobično nalikuje na nju. Brjanski lisac Patrikej, ljubimac svih lokalnih fotografa, sve je češće odlazio na teritorij bizona i jednom je potpuno nestao, tj. nije se više vratio.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
