"Prijatelji po ženi": Zašto su Čukči prakticirali razmjenu žena

Čukči su autohtoni narod Krajnjeg Sjevera. Žive po zakonima levirata. Po tom bračnom običaju, ukoliko obitelj ostane bez hranitelja, o njoj se treba brinuti brat ili drugi njegov najbliži rođak. On je dužan oženiti se udovicom i usvojiti njezinu djecu.

Ali to je samo jedan detalj bračnih običaja. Ovaj je narod dugo smatrao da je grupni brak sasvim normalna pojava. To je kada oženjeni muškarci razmjenjuju žene sa svojim bliskim prijateljima ili daljim rođacima.

Kako izgleda grupni brak?

1889.

Biblioteka Kongresa

Čukči to zovu "prijateljstvo po ženi" ili "nevtumgit". Muškarci su jedni s drugima sklapali sporazum prijateljstva koji je svakome od njih davao pravo na ženu svoga prijatelja. Sporazum se sklapao na isti način kao i ritualni brak, tj. "pomazanjem" krvlju i prinošenjam žrtve.

U grupnom braku moglo je sudjelovati i više parova. Glavni su uvjeti bili zasebno domaćinstvo (tj. prijatelji su morali imati nomadsko boravište na različitim mjestima), odsutnost srodstva i približan uzrast. Rođena braća nisu mogla sudjelovati u tome, kao ni ljudi različitih generacija.

Čukči ispred svog staništa, 1901.

Sputnik

Žene su se razmjenjivale relativno rijetko. To se događalo kada bi "prijatelj po ženi" otišao u goste svome prijatelju u njegovo nomadsko boravište. Tada bi odveo njegovu ženu, a njemu ostavio svoju. Sa ženom svog prijatelja zatim bi živio nekoliko mjeseci i najčešće ju je vraćao mužu (premda je bilo slučajeva da je trajno zadrži). Svi članovi ove velike kolektivne "obitelji" tretirali su se međusobno kao ravnopravni rođaci i podjednako su odgovarali jedni za druge, a svu djecu rođenu u "prijateljstvu po ženi" doživljavali su kao rođenu braću i sestre koji nisu mogli stupati u intimne odnose. Odvojena im je bila samo imovina, i djeca iz grupnog braka nisu mogla pretendirati na nju. "Prijatelji po ženi" nisu imali nikakvu zajedničku imovinu.

Čukči su dugo, sve do sredine 20. stoljeća, smatrali da taj bračni običaj ima svoje prednosti.

Opstanak prije svega

Sergej Gunjejev/Sputnik

Opstanak i produženje roda glavni je zadatak nomadskih zajednica. Čukči su bili prisiljeni opstati u vrlo surovim uvjetima. Bilo im je lakše držati se u velikim grupama, jer je veliki broj članova proširene obitelji povećavao šanse za opstanak, te je stoga slabim ili siromašnim obiteljima odgovaralo da se pridruže svojim imućnijim suplemenicima. A rođenje svakog djeteta u tundri Čukči su doživljavali kao veliku sreću i nije im bilo toliko važno tko su biološki roditelji. Svi su oni zajedno vodili računa o djeci, kao u prvobitnim zajednicama.

Razmjena robe i širenje kontakata

Ruski etnograf Konstantin Kuksin istaknuo je da je takvo "bratimljenje" bilo povoljno i kada je riječ o razmjeni robe u sjevernim klimatskim uvjetima. Kolektivni su brak nastojali sklopiti predstavnici različitih "profesija" – morski ribolovci, uzgajivači sobova itd. Takva je obitelj predstavljala jak i neovisan konglomerat.

1910.

Biblioteka Kongresa

Etnografi su promatrali kako Čukči nude svoju ženu strancima na jednu noć u zamjenu za određene stvari (poput duhana ili ženskih ukrasa), ili jednostavno u znak prijateljstva. I svi su skretali pažnju na činjenicu da žena nije imala ništa protiv. U listu "Poljarnaja zvezda" za 1924. godinu u nekoliko brojeva tiskani su opisi života autohtonog stanovništva Čukotke, gdje je prikazan običaj "nevtumgit": "Kod njih je shvaćanje obiteljskih veza vrlo jednostavno. Čukč, na primjer, dragom gostu ponudi svoju ženu, i ode prošetati obalom za to vrijeme. Nemaju oni vlasnički odnos prema ženi ili mužu."

Zamjena za levirat

1910.

Biblioteka Kongresa

U odnose "nevtumgit" težili su stupiti prije svega muškarci koji nisu imali mlađih srodnika po muškoj liniji, jer ako se njima nešto dogodi, njihove žene i djeca ostaju bez pokrovitelja i hranitelja. U tom smislu im je nevtumgit bio zamjena za instituciju levirata. Kada stupe u takve odnose, sigurni su da žena u svakom slučaju neće ostati sama s djecom usred tundre.

Brak bez djece

Čukotka, 1968.

Lav Ustinov/Sputnik

Velik razlog za grupni brak imao je bračni par bez vlastite djece. Ako je muž taj koji ne može imati djecu, onda žena u grupnom braku ima šanse ostati u drugom stanju.

"Antakuova obitelj dugo nije imala djece. Tada su oni stupili u odnose nevtumgit s Antolinovom obitelji. U toj se zajednici rodio sin, a zatim je sam Antaku dobio još dvoje djece. Kada bi kod Antolina došao bilo koji Antakuov sin, ovaj ga je dočekivao kao vlastito dijete i bio je spreman dati mu svaku stvar koja se djetetu svidi. Da se iz takve zajednice nije rodilo nijedno dijete, onda ne bi bilo rodbinskih odnosa među tim obiteljima", pišu istraživači o slučaju u selu Vajegi u Anadirskom rajonu.

Zdrav genofond

Čukotska obitelj ispred svoje "jarange" (tradicionalno stanište uzgajivača sobova), 1987.

Sputnik

Malim se zajednicama i s gledišta genetike isplati stvaranje velikog broja novih kombinacija. U protivnom mali nomadski narodi, prisiljeni živjeti u izolaciji od ostatka svijeta, mogu patiti od genetskih problema. Da bi se to izbjeglo, prvobitne su zajednice takvim miješanjem intuitivno osiguravale veću raznovrsnost. Što su raznovrsniji parovi, više ima šanse da potomstvo bude zdravo i snažno. Iz tog su razloga Čukči i tuđincima rado nudili da s njima "mijenjaju žene".

Kada se običaj ugasio?

2008.

Sergej Gunjejev/Sputnik

Još je krajem 19. stoljeća grupni brak prakticirao veliki broj čukotskih obitelji, a već je sredinom 20. stoljeća ta vrsta zajednice praktički ugašena. Glavni razlog bio je u tome što su Čukči odbacili nomadski način života, a svoj doprinos je dala i globalizacija, kao i razvoj narodnih zanata. Mnoge prednosti koje je nekada nudio ovaj bračni običaj izgubile su smisao. Na primjer, uzgoj sobova na Krajnjem Sjeveru razvijao se daleko intenzivnije od morskog ribolova, tako da razmjena žena s parovima koji se bave ribolovom nije više bila unosna.