Katja Gotovceva rođena je i odrasla u selu Digdalu u Jakutiji, koje je od najbližeg rajonskog centra udaljeno 125 kilometara. Jedinstveni je državni ispit iz stranog jezika ona mogla polagati samo tu, što joj je stvorilo silne neugodnosti. Svakog proljeća poplave toliko razlokaju cestu koja do tamo vodi da je gotovo i nema. Ali Katja se nije dala zaustaviti. Ona je morala doći do susjednog sela na konju, a potom do najbližeg sela traktorom, nakon čega je tek mogla koristiti automobil.
Tradicionalna proslava završetka školske godine "Posljednje zvono" bila je organizirana 18. svibnja. I dok su se drugi spremali za maturu, Katja je osedlala konja i krenula na polaganje ispita.
"Nismo još bili ni izašli iz sela, kada je moj Orlik nešto nanjušio ili se nečega uplašio i kasom se munjevito ustremio u pravcu šume, propeo na zadnje noge i nekoliko me puta pokušao zbaciti sa sebe. A zatim je skočio u neprohodnu šumu s osušenim granama i žbunjem. Ja sam uspjela baciti pogled ka ocu u nadi da će me spasiti od poludjelog konja. Ali on je u tihoj panici stajao kao ukopan, jer bi samo pogoršao stvari da se umiješao", prisjeća se ona.
Katja je tada izgrebala lice, pala joj je ružičasta šilterica, a iz nosa joj je potekla krv. Ali ona je još čvršće stegla uzde i konj se ubrzo primirio. Narednih sedam sati puta prošli su mirno.
Poplava u njezinom selu
Glavna uprava MČS-a Rusije za Republiku Sahu (Jakutija)/ TASSNa idućoj dionici puta čekao ih je već traktor s prikolicom u kojoj su sjedeli učenici koji su, kao i ona, išli polagati ispit. Stigavši do narednog sela, tu je i prenoćila, a ujutro je na polaganje ispita krenula automobilom.
"Nastavnici koji su bili u šoku željeli su čuti moju priču, a ja sam zbunjena sjedila ispred tanjura s pireom i polpetama", ispričala je ona.
U Diksonu, najsjevernijem selu u Rusiji, veći je dio godine izuzetno hladno. Ovdje je čak i ljeti prosječna temperatura 5,5 stupnjeva Celzija. Zimi se živa u termometru spusti do 48 stupnjeva ispod nule, dok se u lipnju još uvijek koriste vozila za kretanje po snijegu. Međutim, to ni u kojem slučaju ne predstavlja jedini problem.
Selo je toliko odsječeno od ostatka Rusije da se prilika da se naruči benzin ukazuje samo jednom godišnje, u vrijeme plovidbe. Tada vas brodom odvezu do najbliže pumpe, udaljene oko 500 kilometara, no cesta nema.
"Ovdje su privatna vozila prava rijetkost. Ljudi uglavnom imaju motorne sanjke i motorne čamce. U vrijeme plovidbe naručujemo od jedne do dvije tone benzina. To je dovoljno za godinu dana", objasnio je žitelj ovog sela Aleksandar Anisimov.
U Diksonu imaju muke i s internetom, jer je jako slab. Kako bi se skinulo nekoliko fotografija, potrebno je sat i pol do dva vremena.
A najveća opasnost u selu su divlje životinje. Lokalna policija je zadužena za čuvanje mještana, zato u Diksonu nema kriminala.
"Ovdje ima i vukova i medvjeda. Mogu ise iznenada pojaviti iza kuće ili izaći iz kuće", kaže žitelj Mihail Degtjarev. U Diksonu su svuda redom polijepljene objave s upozorenjima da se medvjedi ne hrane i da se ljudi ne fotografiraju s njima (ako se slučajno nađe zainteresiranih za to).
Kusur je najnepristupačnije selo u Dagestanu. Nalazi se visoko u planinama, a s ravnicom je povezano jednom jedinom cestom. Ljeti se u selu boravi u sedam-osam kuća, a zimi oni koji mogu nastoje otići, jer samo do najbliže prodavaonice u susjednom selu Džinihu treba na skijama prijeći zaleđenom rijekom više od 20 kilometara.
A od civilizacijskih dostignuća u selu postoji samo telefonska govornica. Doduše, žitelji Kusura imaju i mobilne telefone, ali veza se može uspostaviti samo kod jedne kuće, na brdu, i samo kod zida koji gleda u pravcu tornja mobilnog operatera. Telefon se vješa na zid na metalnu ploču s kukama, ručne izrade, na mjestu gdje se signal može najbolje uhvatiti, a broj se bira pažljivo, bez skidanja mobilnog telefona s nosača. Tijekom dana se na klupi pored ploče napravi veliki red.
Na početku pandemije novog koronavirusa, život je u nekim zabačenim mjestima u Rusiji nalikovao na računalnu igricu. Učenici iz sela Prikamje, udaljenog 1200 kilometara od Moskve, bili su prisiljeni satima sjediti na krovovima kuća kako bi se spojili na internet.
"Penjem se na krov kako bi poslala domaću zadaću i preuzela datoteke. Stojim po sat vremena. Ako se veza prekine, moram sve ponovno skidati", kaže Amina Kazarinova.
U Baškiriji u selu Kulmetovo učenici se spajaju na internet na cesti usred poljane. U tu svrhu, kako objašnjavaju mještani, treba doći automobilom. U automobilu po četiri osobe rade domaću zadaću, netko na telefonu, netko pomoću prijenosnog računala.
Istovremeno, uzgajivači jelena u Jakutiji uživaju u novim mogućnostima, jer njihove jelene sada čuvaju kvadrikopteri. Izgubljene životinje je sada mnogo lakše tražiti.
"Koristimo kvadrikoptere na mjestima na kojima je šuma gusta. Jeleni se boje kvadrikoptera samo kada brzo lete, tada ih njihov zvuk iritira. Međutim, kada kruže u mjestu nema problema", kaže uzgajivač jelena Sergej Laptander.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
