Bajkal u zimsko doba: Dođeš s fotoaparatom, odeš s punim srcem

Vsevolod Pulja
Voda Bajkala se zamrzava u neobičnim oblicima i pretvara otoke i strme obale u dekor za snimanje filma o nepostojećim svjetovima.

"Evo ovdje je šaman na UAZ-u propao pod led. Prošle godine, 30. prosinca. Samo šest metara od obale. Kada automobil naglo propadne, čovjek ne stigne ni vrata otvoriti zbog jakog pritiska vode. A rijetko tko se u tom šoku snađe i izbije staklo", priča Andrej (ime je izmijenjeno), držeći volan objema rukama i ne skidajući pogled s ceste.

Već dvadeset minuta se vozimo po ledu Bajkala, tražimo zgodno mjesto gdje bi naš niski japanski sedan mogao izaći na obalu Oljhona, najvećeg otoka na jezeru. Iako je već je veljača, sezona vožnje po ledu službeno se treba otvoriti tek za nekoliko dana. Cesta se već obilježava stupovima, ali taj posao još nije završen, tako da običnim automobilima nije dozvoljeno kretanje po ledu.

Andrejev otac je jedan od ovdašnjih Burjata. Rodio se i djetinjstvo je proveo na Oljhonu, a zatim je svake ljetne praznike provodio ovdje, tako da poznaje sve mještane, pa se zato i nama "gleda kroz prste". Jednostavno smo obišli betonske blokove i sišli na zaleđenu površinu jezera, a onda smo pratili sanitarno vozilo s velikom narančastom cisternom. Ono je teško, tako da vozač mora dobro poznavati najsigurniju trasu. U zaštićenoj zoni Bajkala se ne može postaviti septička jama niti se mogu podići objekti za pročišćavanje vode, tako da narančasta vozila često "špartaju" po jezerskom ledu.

Ali ipak nije svejedno. Svako malo nailazimo na dugačke pukotine preko kojih automobil poskakuje. S istočne strane jezera je pristup potpuno blokiran, jer je led suviše tanak. Ako se iz Ulan Udea, glavnog grada Burjatije, uhvati direktan pravac, onda do Oljhona ima samo 200 kilometara. Ali mi smo zbog tankog leda odabrali zaobilazni put, duž južne obale jezera pa preko Irkutska, a to je ukupno 750 kilometara.

Može se reći da sam i ja jedna od mnogih žrtava Instagram-histerije koja je zahvatila cijeli svijet. Ideja da odem na čuveno jezero izvan sezone obuzela me poslije čitave serije efektnih fotografija koje su objavili moji poznanici. I nisam jedini. Andrej priča da su ovdašnji vodiči, njegovi prijatelji, baš danas u sjeverni dio Oljhona odvezli tajlandskog blogera koji ima deset milijuna pratitelja.

Cijena putovanja i boravka

Ako ste se namjerili zagaziti na bajkalski led, najbolje je da dođete avionom do Irkutska. On je bliži Moskvi i više avionskih linija prometuje s tim gradom, što znači da je avionska karta jeftinija. Od Irkutska se automobilom ili autobusom za 3-4 sata stiže do Sahjurte ili Kurkuta, odakle postoji prijevoz do otoka. Cesta je nova i živopisna, prolazi se pored manjih piramida od ogromnog kamenja, toliko velikog da ga čovjek ne bi mogao pomaknuti. "To su se vozači buldožera zabavljali dok su pravili ovu cestu", komentira Andrej.

Najbolje je da se unaprijed dogovorite oko prijevoza od obale do otoka. To možete učiniti preko turističke agencije ili izravno s vlasnikom smještaja na Oljhonu. Tamo svaka druga kuća nudi smještaj. Jedan lijepi hotelski kompleks se nalazi na samoj obali. Tu ima nekoliko jednakih brvnara i prilaz vodi je pristupačan. Vidi se čak i cijela zona za opuštanje i odmor s drvenim ležaljkama. Ali nema znakova života - nigdje se ne vidi dim. "To nije izgrađeno po propisima. Zemljišta za gradnju su nezakonito uzurpirana. To se odavno trebalo tušiti, no očito se još uvijek vode pregovori s vlastima, jer je šteta rušiti takvu ljepotu", objašnjava moj sugovornik.

Naposljetku pronalazimo orijentir - mali jedrenjak nakrenut na bok. Ovdje se sigurno možemo popeti na obalu. Stižemo i do našeg smještaja. To su kućice za dvije-tri osobe. Par električnih grijalica radi punom parom, tako da je unutra kao u sauni. Zimi je smještaj jeftiniji nego tijekom ljeta. U Hužiru, najvećem naselju na otoku, dvokrevetna soba ili cijela kućica s doručkom može koštati od dvije do četiri tisuće rubalja za noć. Luksuznije varijante koštaju po šest tisuća rubalja.

Cijena većinom podrazumijeva doručak, a uz posebnu secdoplatu možete dogovoriti i za ručak. Namirnice se ovdje kupuju u velikom supermarketu "Dobri" u centru Hužira (tamo možete pronaći sve, pa čak i belgijsko pivo, doduše, dvostruko skuplje nego u Irkutsku), ili u bilo kojoj manjoj prodavaonici namirnica uglavljenoj između drugih prodavaonica tipa "Magični suveniri" ili "Amajlije Bajkala".

Led

Ujutro narednog dana smo izašli na led, a to je glavna stavka zimskog turističkog programa na Bajkalu. Tu nam sedan više ne može pomoći, i zato sjedamo u "Sobolj", skraćeni kombi Andrejevog prijatelja Igora koji ovdje radi kao vodič. Na Bajkalu je "Sobolj" najčešći prijevoz tijekom zime. To su visoka vozila za šest putnika, komforna su, topla i jeftina (prosječna cijena dnevne ekskurzije u grupi je tisuću rubalja po osobi).

I evo, počinje čarolija. Vozimo se od jednog do drugog bajkalskog otoka, prilazimo grebenima i ne znamo na koju stranu prije pogledati - toliko su raznovrsne konture leda u podnožju bajkalskih litica. Kad voda pljusne i zamrzne se u pokretu, ili kad se zamrzne val, ili kap koja samo što nije ponovo pala u vodu, i kad je sve to sjajno i bijelo kao mlijeko - to je praznik za oči, izložba svih mogućih vrsta leda!

Evo nas kod "Tri brata". Tako se zovu tri stijene koje se izdižu iz vode. Nad nama se nadnose grozdovi ledenih strijela, a na litici "Uspavani lav" stoji ledeni tron i na njemu zaravan. Savršeno glatka površina jezera ispresijecana dubokim pukotinama iznenada ustupa mjesto čitavom polju ledenih santi koje izviruju iz vode pod različitim kutovima.

Ove godine gotovo i da nema ravnog i prozračnog leda. Palo je mnogo snijega pa ga vjetar nije stigao odnijeti. Zbog toga se moramo malo potruditi kako bismo našli područja sa zamrznutim mjehurićima metana i ledenim ogledalom bez snijega. U tome su nam pomogli kineski turisti. U daljini smo ugledali raznobojni dim od baklji. Prišli smo bliže i naišli na fotografiranje za Instagram u puno jeku. Kineskinje su odbacile bunde te se fotografiraju na prozračnom ledu u večernjim haljinama bez leđa i rukava. Oko njih se vrzma asistent, maše onim bakljama i boji zrak dimom koji se slaže s bojom haljina. Fotograf je skinuo objektiv i pravi "rafalne snimke".

Ovakva gužva je iznimka. Zimi ovdje obično nema mnogo turista. U ovo doba je "putnik-namjernik" obično sam, oči u oči s ledom, snijegom, ledenim "špiljama", liticama i tišinom.

Eto, turist ode napraviti efektne snimke, a doživi pravu avanturu koja se ureže u sjećanje i kao vizualni ugođaj, ali i kao potpuno novi osječaj. Ovdje se on raduje stvarima koje mu u životu inače smetaju - raduje se hladnom ledu, mrazu i jakom vjetru koji se poigrava sa snijegom.

Najljepše je izaći na led kasno navečer i udaljiti se od Hužira tako da njegova svjetla ne odvlače pažnju. Tu čovjek može na miru promatrati zvjezdano nebo, zaustaviti dah i osluškivati tišinu.

Nakon izvjesnog vremena u ušima će mu obavezno odjeknuti daleki, prigušeni otkucaji. Takvi zvuci u životu bez iznimke donose nešto važno i fundamentalno. To su zvuci bajkalskog leda.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće