Moskovski metro je prelijep, ma savršen, i Moskovljani to odlično znaju. Ali nije baš uvijek i svima udobno u njemu. Primjerice, morate se naviknuti na kanti za smeće. I to se baš nikome ne sviđa. "Žvaku svaki put zamotam u papirić i stavim je u džep. A za veće stvari imam ruksak. Izlazim iz metroa i oslobađam se smeća", kaže Moskovljanka Marija.
Ako se pitate zašto u metrou nema kanti za smeće, odgovor je sljedeći: oslobodili su ih se još sedamdesetih godina da teroristi ne bi imali gdje podmetati bombe.
Moskva nema problem s hranom u supermarketima, ne nedostaje joj restorana. Ali obična, jeftina, ukusna i ne baš štetna ulična hrana je veliki problem. Jer gotovo da je nema. Na svakom koraku postoje restorani brze hrane, no, kao što smo rekli, tražimo nešto korisno. Na društvenoj mreži VKontakte možete naći grupe u kojima diskutiraju o ukusu šaurme (kavkaskog girosa) na ovom ili onom mjestu u gradu, jer je naći pravu hranu zaista teško.
Mali paradoks: Moskovljani odavno žele se Moskva pretvori u moderan grad (što se i dogodilo), ali ne podnose svoj najveći poslovni centar Moskva-City.
Moskva City ima više protivnika nego pristalica. Neki se ne mogu pomiriti s tim da je zbog staklenih nebodera srušen povijesni dio grada, a drugi jednostavno ne vole vidjeti rezultat: "To mjesto nema dušu, osjećaš se kao mrav, kao u nekoj antiutopiji. Grozna infrastruktura i navigacija. Pravi labirint. Dok stigneš, parkiraš se, shvatiš gdje trebaš ići, smuči ti se život", smatra Moskovljanin Aleksej Averjanov.
U metrou postoje neke stvari koje nitko ne može smisliti, i jedna od njih su glomazne naprtnjače. Ne velike putne torbe, ne ogromne kartonske kutije, kovčezi, kuriri s kockastim torbama punim hrane, već najobičniji ruksaci. "Takva agresija prema ljudima koji nose ruksak na leđima u Moskovskom metrou je neka neobjašnjiva diskriminacija. Ako nosiš ruksak, postaješ neprijatelj ljudskog roda", kaže Britanka Holly Roberts koja već deset godina živi u Moskvi i nervira ljude svojim ruksakom.
Već deset godina Moskva asfaltu govori zbogom i prelazi na kocke. Da bi zatim s jedne kocke prelazila na drugu (valjda bolju) kocku. To zaista iritira ljude. Vječito prekopani pločnici, pješaci koji ne znaju kojom stazom ići. Mnogi Moskovljani jednostavno ne shvaćaju zašto je bilo tako važno odustati od asfalta.
Ponekad zaista nastaju smiješne situacije. "Ujutro su postavili kocku, navečer je skinuli. Tajni smisao nitko nije shvatio", pišu Moskovljani na forumima i nude foto-dokaze. Vlasti su puno puta nudile objašnjenje, ali to nije olakšalo kretanje pješaka.
Neprolazna nesreća Moskovljana. Ljudi i automobila je toliko da na ulicama jednostavno nema mjesta za sve, makar i stalno gradili nove ceste. Nedavno su u Moskvi znatno proširili pločnike i, naravno, suzili automobilske trake. "Zašto se šire pločnici za doslovno dva čovjeka", negodovao je Vladimir Trjascinb.
Plaćanje parkinga u centru grada također je razbjesnilo mnoge (iako je smisao toga da se ulice raskrče). A vječite bitke za parking ispred zgrade u kojoj stanujete (i bušenje guma) su već klasika.
Na spomenik skulptora Zuraba Ceretelija na umjetnom otoku koji su Moskovljani nazvali Strelka mnogi se nisu navikli ni poslije 20 godina. I evo zašto: "Spomenik se pravio za New York i čovjek na brodu je prvo bio Kristofor Kolumbo, a ne car Petar. Kad je New York odbio ponudu, rekavši da mu je Kip slobode više nego dovoljan, Kolumbu su odsjekli glavu i stavili mu Petrovu. Zato ruski car stoji u španjolskoj odjeći 15. stoljeća. Prilično ružan spomenik zamišljen da se razgleda s morskih daljina našao se na obali uske rijeke", objašnjava Moskovljanin i arhitekt Maks Kučinski.
Upravo se zbog takvih vlakovi zadržavaju. Zbog takvih strojovođa ne može zatvoriti vrata.
"A takvi imaju i asistente. To su obično muškarci koji stoje kraj vrata i, ako vide da netko juri da uleti u vagon, oni mu pridrže vrata. A u jedan vlak ulaze dvije tisuće ljudi. I vlak koji će doći kroz nekoliko sekundi također može primiti toliko ljudi", govori jedan strojovođa.
Moskvu ne vole jer nije udobna. Često govore: "Moskva nije za život, ona je za pravljenje novca". I još kažu da na tome imamo zahvaliti neboderima.
"Nikako mi ne ulazi u glavu zašto se u državi s najvećim teritorijem na svijetu grade zgrade od dvadeset katova, od kojih je normalan svijet odustao još sedamdesetih godina. Ljudi koji žive u takvim zgradama nisu u stanju uspostaviti kontakt, ne poznaju svoje prve susjede. A sama te arhitektura zna tako prignječiti da se osjećaš kao mali mrav", kaže Moskovljanin Bulat Mingulov.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu