U njemačkom se gradu Potsdamu (35 km od Berlina) nalazi pravo rusko selo po imenu Aleksandrovka (Russische Kolonie Alexandrowka na njemačkom).
Selo je sagrađeno 1826. godine za preostale članove ruskog vojničkog zbora koji su tamo ostali živjeti nakon rata s Napoleonom. Ovo mjesto ima izuzetno neobičnu povijest.
U Potsdamu se početkom 19. stoljeća nalazila kraljevska rezidencija Pruske - države koja je nakon Prvog svjetskog rata praktički prestala postojati. Palača Sanssouci je bila njezino središte, a njezine su vojarne bile smještene na periferiji.
Lijevo: Palača Sanssouci. Desno: Fridrik Vilim III.
Legion Media; Javna domenaKralj Fridrik Vilim III. i ruski car Aleksandar I. upoznali su se tijekom vojnih manevara 1802. godine i tada su postali prijatelji. Tijekom svoje su vladavine održali više od 30 službenih sastanaka i čak postali rođaci kad se Fridrikova kćer Šarlota udala za Nikolaja I. Alexanderplatz, jedan od najpoznatijih središnjih trgova u Berlinu i dom čuvenog televizijskog tornja, ime je dobio po caru Aleksandru. On je 1805. otputovao u Potsdam kako bi posjetio grob Fridrika II. Velikog i ovdje su se dva monarha zavjetovala da će stajati rame uz rame u borbi za mir u Europi.
Garnisonkirche u Potsdamu. Izgubljena 1968. godine.
Javna domenaNapoleon je došao na vlast u Francuskoj, a zatim su 1806. godine njegove trupe okupirale Potsdam i Berlin. Aleksandar I. je poslao svoju vojsku da pomogne Pruskoj, no ona je poražena u bitci kod Friedlanda (današnji Pravdinsk u Kalinjingradskoj oblasti). Rusko Carstvo je bilo prisiljeno s Napoleonom potpisati Tilsitski mirovni ugovor, a Pruska je, prema ugovoru, izgubila gotovo polovicu svog teritorija.
Napoleon, Aleksandar I., pruska kraljica Louisa i Fridrik Vilim III. u Tilsitu, 1807.
Nicolas GosseNo to nije spriječilo Napoleona u kovanju ambicioznih planova koji su se protezali i na ruski teritorij, a 1812. je pokrenuo ofenzivu. Odlučio je ojačati svoju vojsku pruskim korpusom od 20 000 vojnika koji će pomagati u operaciji. Tijekom prvih su okršaja Prusi zarobili nekoliko ruskih vojnika, a zatim su od njih formirali vojnički zbor, čiji je zadatak bio pjevanjem podići moral vojske.
Manje od godinu dana kasnije, Rusija i Pruska su ušle u vojni savez. Napoleonov pruski korpus je 1813. prešao na stranu Rusije, a zarobljeni ruski vojnici su od zarobljenika postali saveznici. Zajedno su stigli do Pariza, a zatim su se 1815., nakon konačne pobjede nad Napoleonom, vratili u Potsdam i pridružili pruskom garnizonu. Zbor se sastojao od 21 vojnika, od kojih su mnogi do kraja rata već imali žene i djecu. U Potsdamu su primali plaću i nastavili nastupati na lokalnim festivalima i na sudu.
Aleksandar I. je umro 1825. godine, a u Potsdamu je proglašena trotjedna državna žalost. U znak sjećanja na svog prijatelja pruski je kralj naredio izgradnju ruskog sela koje je trebalo pružiti dom ruskom zboru i dobiti ime Alexandrowka, po ruskom caru. Do tada je samo 12 članova izvornog zbora bilo živo.
I tako se u Potsdamu 1826.-1827. pojavila ruska kolonija. Imala je 12 jednokatnica i dvokatnica s vrtovima, dvokatnicu za seoskog nadstojnika, kuću pored crkve (u kojoj je živio lakaj Kondratij Tarnovski, koji je bio odgovoran za rusku čajanu tijekom kraljevskih posjeta), rusku pravoslavnu crkvu i voćnjake zasađene oko sela. Obitelji ruskih vojnika su se uselile u nove, potpuno namještene kuće, a svaka je dobila kravu. Obični vojnici su dobili jednokatnice, dok su časnici dobili dvokatnice. Kuće i zemlja oko njih nisu se mogle prodati, nego su se samo mogle prenijeti na potomke vlasnika.
Arhitekt koji je stajao iza projekta, Peter Joseph Lenne, projektirao je selo tako da su, ako ga pogledate odozgo, dvije glavne ulice formirale križ svetog Andrije, prema zaštitniku Rusije, apostolu Andriji Prvozvanom.
Čak i tijekom Drugog svjetskog rata, Alexandrowka je nastavila živjeti po pravilima uspostavljenim pod Fridrikom. Nakon rata, od 1945. do 1949., kuće je zauzeo sovjetski vojni garnizon. Tek su nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine ukinuta ograničenja na privatno vlasništvo nad kućama i zemljištem u Alexandrowki.
Alexandrovka, 1992.
Valentina Ogorodnikova/TASSStanovnici ovih starih drvenih kuća nisu uvijek razmišljali o očuvanju izvorne arhitekture te su ih prilagođavali svojim željama. Kod mnogih je kuća promijenjen izvorni raspored, postavljeni su novi podovi i dodana improvizirana proširenja, poput terasa i šupa.
Alexandrovka, 1992.
Valentina Ogorodnikova/TASSAlexandrowka je 1999. dodana na UNESCO-ov popis svjetske baštine u sklopu palača i parkova u Potsdamu. Tada su u selu još živjeli potomci izvornih doseljenika. Posljednji od njih se odselio tek 2001. godine, nakon čega je svim kućama vraćen njihov izvorni izgled. Danas je rusko selo muzejski kompleks otvoren za turiste iz cijelog svijeta.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
