Ova 83-godišnja Ruskinja svakog dana pješice raznosi pisma po planini

Nikolaj Ševčenko
Stara poštarica je slavu stekla u devetom desetljeću života, kada su suradnici lokalne televizije saznali za ženu koja preko 50 godina svakog dana pješice prelazi skoro 40 kilometara kako bi odnijela pisma u nekoliko planinskih sela. Jekaterina Dzalajeva je iznenađena pažnjom koju je privukla.

Na putu kroz planinu nije bilo nikoga. Jekaterina Dzalajeva se uspinjala strmom vijugavom cestom kako bi odnijela poštu u udaljena područja Sjeverne Osetije. Odjednom, put joj je prepriječio vuk. Dzalajeva se uspjela popeti na električni stup. Znala je da automobili u tom kraju rijetko prolaze.  

Nakon što je pola stoljeća provela radeći u pošti, 83-godišnja Ruskinja nastavlja svakodnevno raznositi pisma po naseljima koja se nalaze nekoliko desetaka kilometara od njene kuće. To joj je donijelo slavu na kraju života prepunog osobnih tragedija.

Posljednje pismo od brata

Dzalajeva je u pošti počela raditi slučajno. Nije uspjela završiti školu, jer su je iz Ingušetije, kada je pohađala deveti razred, odveli u rodnu Sjevernu Osetiju da pomaže u domaćinstvu.

"Nije bilo nikoga da kosi sijeno. Približavala se zima. Došla sam pomoći i zakasnila na početak školske godine. Obraćala sam se na nekoliko mjesta da završim 10. razred, ali nisu me primili”, prisjeća se Jekaterina.

Kada su geološke istraživačke grupe, u kojima je Jekaterina privremeno radila kao pomoćnik, napustile Sjevernu Osetiju, ona se obratila prijateljici moleći je da joj pomogne naći posao. Tako se zaposlila u pošti.

"Kada sam bila mala, svi su trčali za poštarom. Stari poštar se zvao Dudar Basijev. I ja sam trčala za njim i mislila: Sada ću roditeljima donijeti pismo od brata", prisjeća se Jekaterina. "Nekad sam donosila, a nekad ne."

Posljednje pismo od brata dobila je 1942. godine, kada joj je bilo sedam godina, a njemačka vojska se približavala Staljingradu. Kratko pismo je zapamtila u cijelosti: "Putujemo vlakom, ali ne znamo kud. Na ovo pismo nemojte odgovarati. Kad stignem, pisat ću vam.”

U Staljingradskoj bitci brat je nestao i više nijedno pismo od njega nije stiglo. Kada se 83-godišnja baka prisjeća posljednjeg bratovog pisma, oči joj se pune suzama.

Brak poslije dopisivanja

S budućim mužem Borisom, Jekaterina se također upoznala preko pisma.

"Bio je u zatvoru. Upoznali smo se preko pisama", kaže Jekaterina. Na licu joj se može pročitati tuga zbog izgubljenih godina.

Kad su se upoznali, njoj je bilo 36 godina, a četiri godine je već provela svakodnevno noseći poštu po selima, koja je povezivao jedan planinski put.

"Bio je viješt na riječima. Moji rođaci kod kojih je došao da me isprosi rekli su mi da je on zlatan čovjek. Obećao mi je kule i gradove. Mislila sam da ću sjedeti prekriženih ruku”, širi ruke starica. "Ali nije bilo tako."

Boris je u zatvoru proveo šest godina, jer je tukao bivšu ženu, a uskoro je novu ženu počeo varati.

"Čim sam saznala da me vara, rekla sam mu, ako hoće nastaviti tako, neka me ostavi na miru." I on je otišao, ostavivši Jekaterinu s petomjesečnim djetetom.

Njena kćerka je jedino zbog čega je Jekaterina danas zahvalna svom mužu.

Posljednje pismo od jedinog zaista bliskog muškog rođaka Dzalajeva je primila 1987. godine, kad je imala 51 godinu.

Bio je to Ruslan Bugulov, unuk njenog rođenog brata, posljednja veza sa starijim bratom, koji je ubijen u rodnom osetinskom selu. Kada je mladić napunio 17 godina, uzeli su ga u vojsku i poslali u Afganistan.

"Družila sam se s jednim vojnim komesarom, ali on nije mogao pomoći", kaže Jekaterina.

Dok je ona na svaki način pokušavala izvojevati prekomandu za svog rođaka, on je poslan u Kabul s grupom sovjetskih vojnika.

"Do demobilizacije mu je bilo ostalo 29 dana. S posljednjeg zadatka se nije vratio." Tijelo su mu u rodno selo donijeli 1987. godine. 1989. godine Sovjetski savez je povukao posljednje jedinice iz Afganistana.

Spas u pismima

"Kada sjedim kod kuće, svega se sjećam i bude mi vrlo teško. Kada se srećem s ljudima, lakše mi je."

Ovde je svi poznaju i pozdravljaju u prolazu ili se zaustavljaju kako bi malo porazgovarali. "Nitko u njenim godinama ne bi mogao raditi kao ona", kaže o svojoj susjedi seljanka Raisa. Neki se zaustavljaju kako bi se fotografirali s "bakom Kaćom", kako ju zovu.

Praktički svi su spremni povesti poznatu poštaricu kada im je to usput, ali ona više voli pješke nosi poštu, kao nekad, u mladosti.

Danas nitko ne trči za Jekaterinom kako bi dobio dugo očekivano pismo. Ona uglavnom raznosi račune, obavijesti i novine.

Vrijedi li riskirati život da bi se u udaljena mjesta u planini odnijeli računi, kad postoji mogućnost susreta s medvjedom, vukom ili čak leopardom?

Kada je prošli put srela divlju zvijer, Jekaterini su pomogli ljudi koji su tuda prolazili, ali hoće li joj sljedeći put itko pomoći? Ona na to ima svoj odgovor:

"Ničega se ne bojim. Kad umrem, bit ću sa svojom braćom, majkom i ocem. Kažu da ima nečeg poslije smrti. Ne vjerujem u potpunosti, ali ipak se nadam."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće