"Kada tako dugo putujete, dospijevate u specifično duševno stanje. Niste više kod kuće, ali niste nigdje ni stigli. Paradoksalno, sve je monotono, a ipak promjenjivo: pejzaži, ljudi. Čak i vrijeme protječe nepravilno."
Ruski fotoreporter Sergej Ponomarjov, koji je Pulitzerovu nagradu dobio za reportažu o izbjeglicama u Europi, putovao je Transsibirskom željeznicom kako bi pomoću iPhonea napravio seriju fotografija i video-snimaka.
Zahvaljujući konceptu "Applea", milijuni ljudi sada mogu doživjeti atmosferu Transsibirske željeznice a da pritom ne napuste svoj dom.
Sergej kaže da ga je "Apple" izabrao zbog iskustva s reportažnom fotografijom. "Fotografije su načinjene u dokumentarističkom stilu, a ne u komercijalnom; nije bilo nikakvog namještanja ili dotjerivanja detalja u kadru. Željeli smo da to bude potpuno dokumentarno, pristup koji smo koristili je: snimi ono što vidiš."
Sergej i njegov tim su u vlaku proveli nekoliko dana, prešavši 9289 kilometara i osam vremenskih zona. Sve je bilo prirodno: "Nismo koristili dodatno osvjetljenje niti smo postavljali scenografiju i elemente u kadru. Samo smo se dogovorili s putnicima da ćemo ih snimati i fotografirati onako kako se obično ponašaju i kako izgledaju."
Sve fotografije i video-snimke su načinjene pomoću tri telefona istog modela: iPhone XR. "Koristio sam tri telefona, svaki u drugačijem formatu: letterbox 4: 3, Stories (vertikalna video-snimka) i IGTV (horizontalna video-snimka). Pokušali smo telefone koristimo na različite načine."
Tijekom ove odiseje fotograf je imao neka zanimljiva zapažanja o Rusiji, koja nisu na prvi pogled očita. "Zapanjen sam što se, unatoč prostranstvima, jezik i naglasak malo razlikuju između zapada i istoka. Ali kada se ide od sjevera prema jugu, od Murmanska do Kavkaza, primjerice, jezik i naglasak se primjetno razlikuju. Od Moskve do Vladivostoka, s druge strane, svi ljudi govore na isti način. To je stvarno nevjerojatno."
Kada smo ga pitali da jednom riječju opiše Rusiju, Sergej je odgovorio: "prostrana". "To je nevjerojatno lijepa, velika zemlja. Možete putovati i putovati i putovati, ne znajući hoće li putovanje ikad završiti."
Putnici na najdužoj željeznici na svijetu također su mu na više načina otvorili oči. "Stranci u vlaku su na mene ostavili veći dojam, jer su bili voljniji sudjelovati. Razmijenio sam e-mail adrese s nekima od njih i već smo uspostavili kontakt. Projekt ih je zainteresirao."
Reakcije ljudi bile su različite i nepredvidive. "Događalo se da potpuno normalni, mladi, obrazovani ljudi odbiju razgovarati s nama iz nekog razloga, dok su potpuno pijani bili i suviše voljni uključiti se... Nismo tražili nikakvu posebnu klasu ljudi. Snimali smo svakoga tko je na to pristao."
Stanovnici velikih gradova bi se vjerojatno teško priviknuli na prolazak vremena u Transsibirskoj željeznici. "Neprekidno lupanje kotača stvara stanje poluhipnoze", kaže Sergej. "Čovjek upada u neku vrstu hibernacije u kojoj se funkcije tijela usporavaju i saživljavaju s ritmom vlaka. Budi se osjećaj melankolije."
Unatoč neobičnom protoku vremena, Sergej je morati puno raditi. "Kretali smo se prema istoku, pa je svaki dan trajao 23 sata, a ne 24. To sam mogao osjetiti ujutro, jer sam se morao buditi sat vremena ranije. Bilo je to lagano mučenje", kaže Sergej.
Kako bi vam vrijeme u Transsibirskoj željeznici neprimjetnije proteklo, Sergej savjetuje putnicima da ponesu puno knjiga: "Čitajte, čitajte i opet čitajte. Internetska veza postoji samo u stanicama. To vam pruža rijetku mogućnost da se udubite u knjigu, a da vas ne prekidaju poruke s pametnog telefona."
Cilj zajedničkog projekta ruskog fotografa i "Applea" bio je istaknuti jednostavnost i dostupnost pravljenja fotografija i snimaka. "Poanta je da apsolutno svatko može snimiti takvu priču. Pametni telefoni su sada tako sveprisutni da svaki putnik u Transsibirskoj željeznici može napraviti svoj video-dnevnik."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
