Ekstremna polarna hladnoća: Kako Rusi opstaju u nevjerojatnim klimatskim uvjetima?

Psiholog Aleksandar Zavadovski na istraživačkoj stanici "Vostok"

Psiholog Aleksandar Zavadovski na istraživačkoj stanici "Vostok"

G. Koposov/RIA Novosti
Prekidi disanja u snu, vječiti mraz i temperatura od minus 80 stupnjeva Celzija - to zvuči kao okrutna smrtna kazna. Ali ponekad ljudi mogu preživjeti čak i najnepovoljnije uvjete.

Nije šala, "noć" duga 133 dana i nigdje ljeta. Rusija ima pet istraživačkih stanica na Antarktiku, a od njih je samo postaja "Vostok" na kopnu. Ovdje vladaju uvjeti koji se teško mogu zamisliti.

Istraživačka stanica "Vostok" se nalazi na ledenom pokrivaču iznad starog istoimenog jezera. Devet mjeseci godišnje izolirana je od ostalog svijeta. Ovdje se temperature spuštaju i do minus 60 i minus 80 stupnjeva Celzija. Zbog toga se čak ni avioni ne smiju spustiti jer bi se zalijepili uz tlo čim bi ga dodirnuli.

Visinska bolest je prvi problem s kojim se čovjek suočava. Ovdje je koncentracija kisika u zraku ista kao na vrhu planine Elbrus. Simptomi bolesti variraju u svakom slučaju. To može biti depresija, lakrimacija, glavobolja ili prekid disanja u snu.

"Prvih mjesec dana na 'Vostoku' čovjek obično izgubi 5 do 10 kilograma. Vidio sam čovjeka koji se razbolio čim je stigao. Da ga nisu odmah vratili, umro bi za nekoliko dana od hipoksije koju izaziva edem pluća", prisjeća se član ekspedicije Sergej Bušmanov.

Zanimljivo je što se na antarktičkom kopnu na temperaturi od minus 82 stupnja može osjetiti slabašan miris "karamele i vanilije".

Redateljica Jekaterina Jeremenko provela je mjesec dana na istraživačkoj stanici "Vostok". Kaže da je uvijek imala osjećaj kao da diše ispod vode.

"Iznenadilo me je to što ljudi žive u pećinama ispod snijega. U njima snijeg zadržava toplinu ali se živi kao u podmornici. Sobe su premale i nema dnevne svjetlosti, a ako želite izaći, morate se vrlo toplo obući. Prvo sam stavljala kremu, zatim masku za lice, a onda sam se umotavala u toplu odjeću. Trebalo mi je pola sata samo da se obučem", prisjeća se Jekaterina.

U običnim okolnostima ovo je dio svakodnevnog života. Ali ponekad se događaju izvanredne situacije...

Šest mjeseci bez struje i grijanja

Na samom početku jedne zimske ekspedicije na "Vostok" 1982. godine došlo je do kratkog spoja koji je izazvao požar na glavnoj dizelskoj elektrani. Aparat za gašenje požara nije radio na temperaturi ispod ništice, a gašenje požara snijegom nije bilo moguće jer istraživači nisu imali gas-maske.

U ovoj nesreći je poginuo jedan čovjek, a dvadeset istraživača je ostalo bez struje i grijanja. Pokvarila se i znanstvena oprema, ogrjevni sustavi i peć. Hrana se mogla zamrznuti, a ni vode nije bilo jer su je istraživači pravili od snijega uz pomoć električnog uređaja.

Stanica

Srećom, netko se sjetio da se na obližnjoj opremi za bušenje nalazi pokvareni dizelski agregat. Donijeli su ga u stambeni prostor i nakon nekoliko sati popravka agregat je proradio. Kontakt s Moskvom je ponovno ostvaren. Bez obzira na strah istraživači su ostali na stanici.

Jedna peć nije bila dovoljna, pa su članovi ekspedicije napravili još pet plinskih boca. Temperatura je pored peći iznosila 25 do 30 stupnjeva Celzija, ali je samo dva metra dalje padala do nule, a još malo dalje spuštala se ispod nule.

Istraživači su napravili svijeće kako bi imali bar malo svjetlosti u beskonačnoj polarnoj noći. Geofizičari uvijek uz sebe nose parafin i azbestni konop.

Brodolomac na pustom otoku

Nesreće se događaju i izvan Arktičkog kruga. U Drugom svjetskom ratu je njemačka krstarica 1942. godine potopila ruski ledolomac na Sjevernom pomorskom putu. Od ukupno 104 člana posade preživio je samo 33-godišnji ložač Pavel Vavilov. Čudesno se spasio zahvaljujući plutajućem brvnu.

Vavilov je ušao u čamac u kojem su drugi brodolomci pokušali pobjeći prije nego što su ih zarobili Nijemci. Plovio je tri kilometra do obližnjeg otoka Beluha koji se nalazi izvan Arktičkog kruga.

Ledolomac

"Ugledao sam zavežljaj koji pluta na vodi i dohvatio sam ga. Unutra je bila posteljina, čizme od valjane vune i kapa. Zatim sam ugledao kovčeg kako pluta - u njemu su bile cigarete 'Zvjozdočka' i šibice", ispričao je Vavilov novinarima.

"Nakon toga sam pronašao vreću za spavanje i vreće brašna koji su plutale. Pogledao sam uokolo i ugledao psa na prevrnutom čamcu. Ja sam ga uzeo sa sobom. Krzno mu je bilo oprljeno i sav je drhtao, jadničak. Jedva je bio živ.

Vavilov je pronašao revolver, sjekiru, daske i kutiju biskvita. Ispostavilo se da su u vreći od brašna zapravo bile mekinje. Samo je to imao za jelo.

"Miješao sam mekinje i mokri biskvit u jednoj kanti i to sam kuhao. Kada je padala kiša rukama sam sakupljao svježu vodu u kantu. Kanta vode mi je trajala tri do četiri dana. Pas ništa nije jeo, samo je pio malo vode", prisjećao se Vavilov.

Tijekom 34 dana provedenih na otoku Vavilov je pisao bilješke u dnevniku: "Subota, 13. rujna. Vidio sam avion, ostalo je 220 biskvita."

Tuda su nekoliko puta prolazili avioni i brodovi, ali ga nisu primjećivali. Kada su ga konačno ugledali, parobrod se približio, ali se zbog vala avion nije mogao spustiti na vodu. Dobacili su mu kutiju s kondenziranom mlijekom, suhim mesom, kakaoom, kruhom i lijekovima. Unutra je bilo i pismo u kojem su ga zamolili da još malo pričeka dok se vrijeme ne proljepša.Po Vavilova su došli 28. rujna.

Po Vavilova su došli 28. rujna. U dnevniku je napisao samo jednu riječ: "Spašen."