Kako danas žive stanovnici Izborska, jednog od najstarijih ruskih gradova?

Izvor: Lori/Legion-Media

Ivan Ljermontov ima 76 godina i veliku bijelu bradu. Ima i tanak štap od orahovine, bez kojeg ne izlazi iz svoje stogodišnje kuće. A izađe, točnije istrči, čim se netko približi Anastasijevskoj kapeli koja se nalazi odmah iza ulaznih vrata.

Kapela je zapravo malena izba veličine minibusa s kupolicom i križem. Napravili su je u 19. stoljeću žitelji sela Brod blizu Izborska, jednog od najstarijih ruskih gradova.

Izvor: Danil Litvincev

"Naša kapela stoji na starom žrtvenom kamenu", kaže djed Ivan, i snažno udara štapom o kameni pod uglačan od hodanja po njemu. "On je istesan još u pogansko doba, prije tisuću godina, a možda i ranije".

Ivan pažljivo zagleda sugovornike - moskovske "backpackere" s fotoaparatima. I, nezadovoljan dojmom koji je ostavio na njih, dodaje: "A kod potoka, nedaleko odavde, pronašao sam kameni poganski kip. Ležao je oboren u travi. Ima trup, oči, usta - sve kao čovjek!"

Izvor: Danil Litvincev

Djed Ivan zna na desetke takvih pričica koje svjedoče o tome da povijest Izborska nisu suhi podaci iz udžbenika nego opipljive stvari po kojima ponekad gazimo. Grad se nalazi na granici Rusije s Estonijom i Latvijom. Do Europske unije ima samo pola sata vožnje, a Moskva je udaljena 800 kilometara. Prije više od 1000 godina u ovom je kraju rođena ruska država od ujedinjenih slavenskih i finskih plemena. Danas ovamo dolaze filmske ekipe kako bi snimile tipične ruske pejzaže, a turisti dolaze kako bi upoznali tradiciju koja im može pomoći da bolje shvate najveću zemlju na svijetu.

Grad izabranih

Izborsk je stariji od Moskve i većine drugih ruskih gradova. Prvi put se pominje u Nestorovom ljetopisu ("Povest' vremennih let") u kojem piše kako su se 862. godine slavenska plemena Kriviči i Slaveni, zajedno s finskim plemenima Merja i Čud, umorili od međusobnih sukoba i pozvali tri brata iz Skandinavije da dođu kako bi "upravljali i vladali".

Izvor: Jurij Belinskij / TASS

Izborsk je nedavno obilježio 1150 godina postojanja. Danas je to naselje s razbacanim prizemnim drvenim kućama oko tvrđave od kamena. U njemu živi manje od 1000 ljudi. Oni smatraju da naziv njihovog naselja potječe od ruske riječi "izbrannij" i znači "mjesto za izabrane".

S njima se slažu i znanstvenici, arheolozi i geografi koji su isposlovali da Izborsk postane federalni zavičajni muzej. Ovdašnja tvrđava i crkve proglašene su nacionalnim nasljeđem. Radi autentičnih ruskih krajolika ovamo je dolazio i čuveni sovjetski redatelj Andrej Tarkovski. Jedna od glavnih vrijednosti Izborska, koju nemaju mnogi gradovi-muzeji, jest način života mještana, tj. "izabranih". Oni još uvijek doživljavaju turiste kao čudake koji su slučajno svratili u njihovo naselje.

Pod zaštitom svetog Nikolaja

Izvor: Lori/Legion-Media

Kuću Ivana Ljermontova sagradio je njegov djed 1913. godine. Četiri godine kasnije raspalo se Rusko Carstvo. Pogranični Izborsk, "kolijevka ruske države", našao se izvan granica sovjetske Rusije na teritoriju Estonske Republike, zbog čega je u njemu i sačuvana stara tradicija koju je sovjetska vlast iskorijenila u mnogim drugim regijama zemlje.

Kroz prozor Ljermontovljeve kuće vidi se brdo visoko kao šesnaestokatnica. Zove se Truvorovo Gorodišče. Na njezinom se vrhu kao svjetionik bijeli crkva svetog Nikolaja sagrađena na mjestu poganskog žrtvenika. Još u 8. stoljeću, prije pokrštavanja Rusije, na ravnoj se površini ovog brda nalazilo utvrđeno naselje. To je bio onaj Izborsk koji se spominje u ljetopisu. Po mišljenju većine znanstvenika, to je bila prva ruska tvrđava.

"Sav moj život protječe pod okriljem svetog Nikole", kaže Ivan Ljermontov pokazujući pogledom u pravcu crkve na brdu. "U jesenje večeri sam se kao dječak vraćao iz škole s upaljenom bakljom pored crkve, a sada istim putem idem na bogoslužje".

Dug put do crkve

Izvor: Lori/Legion-Media

Ujutro 4. prosinca, na pravoslavni praznik Uvoda Presvete Bogorodice u crkvu, Ivan Ljermontov je još prije svitanja krenuo i putem mokrim od kiše prešao tri kilometra. U rukama je nosio čiste cipele da ih obuje prije ulaska u crkvu, umjesto blatnjavih čizama.

Najprije je prošao močvarnu udolinu, a zatim se po strmoj kamenitoj stazi popeo pored Truvorovog Gorodišča prema kulama izborske tvrđave koje su se nazirale u daljini. Nju su u 14. stoljeću sagradili vladari Pskova, zapadne ruske kneževine, da bi se zaštitili od vitezova Livonskog reda (sada bi njihovo sjedište bilo na teritoriju Latvije i Estonije). Ispostavilo se da je ta pogranična tvrđava "tvrd orah". Tijekom svoje povijesti duge skoro sedam stoljeća izdržala je desetine opsada i nijednom nije pala u ruke neprijatelja, zbog čega je u Europi Izborsk dobio naziv "Željezni grad".

Iznad kamenog bedema sjaji srebrna kupola crkve svetog Nikole, glavne crkve u Izborsku. I Ivan Ljermontov se danas uputio u tu crkvu. Ona je sagrađena u isto vrijeme kada i tvrđava, a posvećena je najkasnije 1349. godine. Od tada nikada nije bila zatvorena, što je rijetkost u Rusiji, s obzirom da su u sovjetskom razdoblju gotovo sve crkve (u najboljem slučaju) pretvorene u muzeje ili (u najgorem) u skladišta povrća ili garaže.

Odjek crkvenih zvona kao dokaz života

Izvor: Vostock-Photo

U 8 sati je u crkvi već bilo četrdesetak vjernika. Okupili su se oko sijedog svećenika u srebrnastoj halji koji čita ili pjeva na crkvenoslavenskom jeziku. Ljudi sa strane bi malo što razumjeli, ali je to još uvijek glavni jezik svih pravoslavnih bogoslužja. Kroz prozore, na kojima se već vide tragovi mraza, probija se blijeda i hladna svjetlost. Igraju plamičci na tankim crkvenim svijećama.

Kada svećenik ušuti, parohijani se široko, na ruski način, prekriže gledajući ikonu svetog Nikole. Žene nose marame raznih boja, a muškarci su u tamnijim jaknama.

Svodovi hrama počinju vibrirati od moćne zvonjave. To je crkvenjak na zvoniku udario u najveće zvono, ono isto koje je nekada upozoravalo žitelje grada-tvrđave da se približava neprijatelj. A sada to isto zvono vraća život u ovaj grad-muzej.