Nganasani - etnos koji čezne za tundrom

Do početka 20. stoljeća svi autohtoni narodi sjevernog Sibira živjeli su kao nomadi na ogromnom teritoriju Tajmira, Jamala i Jakutije. Tundra je bila njihov dom, priroda njihov kalendar, a lov na sobove i ribolov - njihovo glavno zanimanje.

Autohtoni narodi sjevernog Sibira izgubili su svoj tradicionalni način života tijekom 70 godina postojanja Sovjetskog Saveza. Danas potomci nekadašnjih nomada žive u gradovima i manjim naseljima, ali i dalje se osjećaju kao ljudi iz tundre.

Nganasani su jedan od najstarijih etnosa na sjeveru Euroazije. U Rusiji ima nešto manje od tisuću Nganasana. Samo stotinjak njih živi u tundri i bavi se lovom. Aleksej Čunačar je također pripadnik ovog etnosa. On živi u gradu, ali ga nešto stalno vuče u tundru. On radi u Dudinci, u Domu narodne radinosti, kao majstor za rezbarenje kostiju. Od rogova sobova pravi velike i male skulpture. Aleksej je u Noriljsku završio umjetničku školu, živi u stanu s dvoje djece, ali ga privlače tundra i sjeverni folklor njegovih predaka.

U sjevernom Sibiru ljeto počinje tek krajem lipnja. U tundri se pored brežuljaka još uvijek vidi rastresiti snijeg, rukama je hladno bez rukavica, a duž puta prema Dudinci, udaljenoj 90 km od Noriljska, raste samo svilasta šaš koji jedu sobovi.

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

Ovaj gradić ima 22 tisuće stanovnika. U njemu pored Rusa žive i autohtoni narodi - Dolgani, Nganasani, Evenki, Nensi i Enci. Svi se oni trude u suvremenim uvjetima sačuvati svoju kulturu, običaje i nacionalnu kuhinju.

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

Atelje za rezbarenje kostiju

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

Čim borer dotakne komadić roga soba u zrak se podiže oblak "koštane prašine", koja kao snijeg odmah pokriva sve okolne objekte - alat, stol i odjeću. Nakon petnaestak minuta obrade rog se u rukama majstora za rezbarenje kostiju Alekseja Čunačara pretvara u ljudsku figuru u narodnoj nošnji.

Izvor: YouTube

"Ovakve figurice su sada kod nas popularne", kaže Aleksej uz osmijeh, završavajući posao i otirući bijelu prašinu s jakne. "Vozači ih drže u autu kao amajliju koja ih štiti od susreta s policajcima".

Na poslu i u gradu majstora svi zovu Aleksej, ali njegovo nganasansko ime je Alju, što znači "kamičak". "Ranije Nganasani nisu davali ime djetetu odmah po rođenju", objašnjava on. "Roditelji su najprije čekali da dijete pokaže crte karaktera ili neke osobitosti". Kod kuće nam je Alju pokazao svoju fotografiju iz djetinjstva, gdje se slikao u narodnoj nošnji, kao i narodnu nošnju koju njegova djeca oblače za blagdane ili na priredbe.

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

Alju Čunačar je član nganasanskog kulturno-umjetničkog društva "Dentedie". Ima dvoje djece, bavi se grlenim pjevanjem, svira drombulje i putuje po Rusiji i svijetu.

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

"Dok su na Sjeveru još postojali kolhozi moj otac je uzgajao sobove, rezbario saonice i figurice i pravio opremu za pseće zaprege", priča Aleksej. "Od djetinjstva me vodio u lov i ribolov. Kad sam napunio deset godina već sam znao sam uloviti soba. Mama je obično sjedila kod kuće, u kućici od letava, napravljenoj na nganasanskim saonicama (nartama) i pokrivenoj kožama i šatorskim krilima. Šila je odjeću, pripremala hranu i čekala nas. Kada se sovhoz raspao, poklali su sve sobove. Sada roditelji žive u naselju Voločanka i bave se samo ribolovom.

 

Ribolov na obali Jeniseja

Kao i njegovi roditelji, Alju često odlazi u ribolov, posebno ljeti. I mi smo htjeli otići s Aleksejem u ribolov i probati sugudaj - omiljeno jelo autohtonih naroda Sjevera. Međutim, u Dudinci je puhao jak vjetar i pravio velike valove na rijeci. Zato smo morali pričekati nekoliko dana dok se vrijeme nije proljepšalo. Čim je granulo sunce a voda se umirila, krenusmo u akciju. Alju i njegov prijatelj uzeše iz garaže udice i gumene čizme, porinuše motorni čamac i svi zajedno se otisnusmo na "Veliku vodu" - tako su nekada Evenki zvale Jenisej. Ja se u jednom trenutku nagnuh prema vodi da rukom dohvatim hladne kapljice, ali me Alju upozori: "Jenisej je surov, on sve zna, s njim se ne treba šaliti. On lako može podići val. Za Nganasane je voda svetinja".

Na obali naši suputnici počeše vješto raspletati veliku mrežu. "To je mreža za ozimicu (Coregonus), sad ćemo je loviti na obali. Moj djed ranije nije lovio ribu u motornom čamcu kao mi, nego na 'grani', tj. u dugačkom drvenom čamcu koji su ljudi ovdje sami pravili. I umjesto olova su na mrežu stavljali 'utege' od drveta", objasni Alju. Pola sata kasnije u našem čamcu je već bilo desetak srebrnastih riba. Aleksej uze jednu i najprije je vješto uredi, zatim je isjecka na krupne komade, posoli ih, dodade papra i mladog luka s perima, i postavi ispred nas tanjur sugudaja - sirove ribe koja u stara vremena nije čak ni soljena niti biberena. Ali prije nego što okusismo pravi nganasanski ručak, ribar "nahrani" našu vatru, tj. baci u nju komadić ribe. Tako ljudi na sjeveru izražavaju svoje poštovanje prema vatri, koju također poštuju kao svetinju.

Izvor: Anton PetrovIzvor: Anton Petrov

"Čovjek se, naravno, polako privikava na grad. Tamo je sve udobno i nadohvat ruke. Ali ja ipak sebe doživljavam kao čovjeka iz tundre", reče Alju u smiraj dana. Prije nego što krenusmo rijekom natrag, on priveza vrpcu za jedno drvo u znak zahvalnosti duhovima prirode za uspješan ribolov i lijepo vrijeme.