Izvor: Ivan Zuјkov
Vozimo se cestom usred guste zimzelene šume. Genadijeva se kuća nalazi na granici područja Krasnojarska i čuvane zone Bazajske lokalne šumske uprave. Tu se ne čuje gradska buka - svuda unaokolo je samo tajga.
Tu Genadij ima lijepu i kvalitetno napravljenu kuću gdje živi sam. Unaokolo su pomoćne zgrade, uredno naslagana drva i veliki psi koji su vezani povodom dolaska gostiju. U kući pored bijele peći leži pjegava mačka i uživa u toplini, a s fotografija na zidovima nas promatraju članovi Genadijeve obitelji i životinje "ulovljene" šumskim kamerama za fotografske i video snimke životinja i ptica. I medvjedica s troje smiješnih mladunaca, i mršavi vuk, i oprezni ris, i moćni losovi na fotografijama djeluju kao da i oni pripadaju šumarevoj obitelji.
Izvor: Ivan Zuјkov
Genadij je 1975. godine došao raditi u rezervat. Kao mladić je živio u gradu i radio u tvornici gdje je režim rada bio strog, u skladu sa socijalističkim planom i natjecanjima u vidu "petoljeki koje treba ispuniti za četiri godine". "Sve je to pritiskalo čovjeka, pogotovo mislećeg čovjeka", priča Genadij. Zbog toga je on odlučio potpuno izmijeniti svoj život. Šume nadomak grada nisu mu bile nepoznate. On je tamo odlazio s prijateljima koji su se bavili planinarenjem bez zaštitnih užadi i dobro je poznavao ovdašnju tajgu. Zato je izabrao posao šumara.
"Od djetinjstva sam bio vezan za zemlju. Živio sam u privatnom sektoru i bilo mi je zanimljivo sve raditi svojim rukama", priča on. "U kući je bila tišina, a vani je padao sitan snijeg". Tijekom sedamdesetih šumar je po zakonu dobivao kuću na korištenje s pomoćnim objektima u kojima je mogao držati kravu i svinje. Imao je na raspolaganju i parcele pod travom koje je mogao kositi, a također i sve što mu je bilo potrebno kako bi pripremio drva za zimu. Imao je i odvojenu parnu kupelj, napravljenu od drveta. Svaki šumar je dobivao konja ili motocikl kako bi mogao obilaziti područje. Kad bi netko došao raditi u rezervat, brzo bi postalo jasno hoće li tu izdržati ili ne. Ako u proljeće nije ništa posadio i nije nacijepao drva, već je samo grickao sjemenke i lovio ribu, to je značilo da neće opstati. Šumar mora biti u stanju raditi sve. Mora znati sa životinjama, s vozilima i mehanizmima.
Izvor: Ivan Zuјkov
Genadij u parku Stolbi radi preko 40 godina. On je glavni za fotoklopke. To su skrivene kamere za praćenje životinja koje je nacionalni park nabavio prije 4 godine. U jednom trenutku on vadi iz ormara debeli fascikl s fotografijama životinja u boji. To je njegova najdraža i najomiljenija kolekcija. U arhivu nacionalnog parka čuva se već preko 100 tisuća Genadijevih snimaka. Serija fotografija pod nazivom "kupalište" posvećena je mjestu gdje dolaze sve životinje iz tajge: mrki medvjedi, lisice, losovi, srne, prugaste vjeverice i veliki tetrijebi.
Izvor: Ivan Zuјkov
"Prošle godine je na kupanje došla medvjedica s mladuncima. Ona je ušla u vodu, a mladunci nisu jer su se bojali. Ove godine je na isto mjesto došla druga medvjedica, također s mladuncima, ali oni su odmah uskočili na kupanje zajedno s majkom. Što mislite, zbog čega je to tako?", pita nas Genadij dok mi razgledamo fotografije.
Fotograf i ja smo ponudili neke odgovore, ali nijedan nije bio uvjerljiv. Tada je šumar odgovorio sam: "Prva medvjedica je okotila svoje mladunce na nekom od vrhova i zbog toga su oni tijekom prve svoje godine tamo živjeli. A druga je donijela mladunce na svijet ovdje u šumi gdje su cijelog ljeta prelazili preko rijeke Kaltat, tako da je voda za njih prirodna stihija".
Fotografije su napravljene uz pomoć skrivenih kamera. 
Izašli smo kako bismo se malo prošetali kroz šumu i vidjeli okolne litice.
"Pomažu li vam psi u čuvanju kuće?", pitam Genadija, dok slušam kako vani laju psi i obuvam valjenke (u šumi su nanosi snijega visoki 50-60 centimetara).
Izvor: Ivan Zuјkov
"Kako kad. Jednom je noću pas mnogo lajao, ali ne kao obično", priča šumar dok i sam obuva svoje masivne čizme. "Izašao sam na trijem da vidim tko to stoji u mraku. Učinilo mi se da je njufaundlanac, ali vidim da nije, nego nešto veće. Onda sam pomislio da je to vjerojatno poni iz susjednog kampa ponija. Ali vidim da nema kopita. I u tom trenutku... Znate, kažu da se dogodi da u jednoj sekundi cijeli život prođe čovjeku ispred očiju. To se i meni dogodilo kad sam shvatio da ispred mene stoji medvjed. Zapljeskao sam dlanovima i on je otišao. Ujutro sam vidio da je medvjed izgazio sav vrt i otišao preko rijeke. Tako da pas ne pomaže mnogo..."
Genadij Kvitvevič / Izvor: Ivan Zujkov
Izašli smo vani. Snijeg je najprije padao lagano, a zatim sve jače. Počela je vijavica. Udaljeno drveće se već nije vidjelo dobro. Vratili smo se uskom snježnom stazom koju je šumar sam napravio. Genadij je hodao brzo, samouvjereno, ne plašeći se "snježnog mora" u kojem smo se našli. Mi smo sitnim koracima žurili za njim sve se plašeći da ne upadnemo u nanos snijega.
"Genadij, a koju kuću doživljavate kao svoj dom?"
"Teško mi je da reći", odgovorio je poslije duže šutnje. "Sve češće imam u vidu dvije kuće. Prva je bakina, gdje su živjeli roditelji. To je bila velika kuća u selu. Tamo smo imali rusku peć i baka je u njoj pekla kruh, a mi djeca smo spavali na toj peći. Ta kuća je svima bila draga. Zato sam ja protiv života u velikim gradovima. Oni ne spajaju ljude. Sad sam ovdje u gospodarstvu nacionalnog parka, ali ova moja kuća je privremeno pristanište. Više me vuče šuma. Kad hodam kroz šumu osjećam da sam u svom elementu. Za mene dom nije ono što ima krov".
Izvor: Ivan Zujkov
Vraćamo se u udobnu kuću gdje je tiho i mirno kao i u šumi. Genadij nam priprema čaj, iznosi na stol slatkiše, tanjur s kobasicom i narezanom žemljom. Pitam ga zašto je odlučio živjeti ovdje?
"Intuicija mi je govorila što treba činiti. I dok to nisam učinio, nisam se mogao smirili. Imao sam nekoliko ideja o tome gdje bih volio živjeti. Ako vam intuicija nešto govori, nemojte bježati od sebe, nego obratite pozornost na to".
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
