Balkarci: Narod koji je vezan za planinu

Denis Abramov
Etnos koji je preživio Staljinove represije i deportaciju danas se na sve načine trudi nadoknaditi propušteno i nadvladati zaostajanje u razvoju.

Selo Eltjubju. Izvor: Denis AbramovSelo Eltjubju. Izvor: Denis Abramov

Danas u Kabardino-Balkariji ima oko stotinu manjih sela u kojima žive samo Balkarci. Najviše ih ima u Čegemskom, Čerečkom i Elbruskom rajonu, kao i u Gornjoj Balkariji. U drugim područjima, bliže ravnici, sela su često mješovita. U njima žive i Balkarci i Kabardinci. U svakom balkarskom naselju pored običnih kuća ima i drevnih građevina, a u blizini su i vrlo posjećeni turistički centri.

Balkarci se tradicionalno najčešće bave stočarstvom i trgovinom na bučnim tržnicama punim turista, gdje prodaju vunene proizvode i suvenire, ili drže restorane s nacionalnim specijalitetima.

 

Rodbinske veze i mješovita sela

"Skoro svi Balkarci su jedni drugima daljnji rođaci. U selu Eltjubju vjerojatno nema čovjeka koji meni nije rod", priča ovdašnji poduzetnik Marat Muškajev. "Događa se da se u manjim selima žene mlada i mladoženja koji su jedno drugom daljnji rod. Sada, međutim, mladi češće odlaze u gradove, u Naljčik ili Čegem. Ali i tamo često sklapaju brak s Kabardincima.

Marat Muškajev. Izvor: Osobna arhivaMarat Muškajev. Izvor: Osobna arhiva

Veliki gradovi i sela mješoviti suu pogledu nacionalne pripadnosti. Primjerice, Kabardinci su brojniji u Naljciku, glavnom gradu Kabardino-Balkarije. Balkarci su uglavnom zanatlije ili poljoprivrednici, dok su Kabardinci uglavnom poduzetnici, uredski radnici ili državni službenici.

"Deportacija je jako utjecala na razvoj balkarskog naroda. Naš narod je 1944. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nepravedno optužen da je surađivao s njemačkim fašistima, i zbog toga je preseljen u Kazahstan i Kirgistan. Tamo su nas nerado primili, jer su smatrali da smo ubojice i izdajnici. Našim ljudima je u tuđini bilo teško raditi, a djeca se nisu školovala", priča Indira Guzejeva, Balkarka koja je rođena u gradu Naljciku i koja je radila u oblasti reklama i marketinga. "Sve u svemu, deportacija je unazadila naš narod, tako da mi par desetljeća zaostajemo u socijalno-ekonomskom razvoju".

Indira Guzejeva. Izvor: Osobna arhivaIndira Guzejeva. Izvor: Osobna arhiva

Balkarci su bili u progonstvu 13 godina. Tek je 1957. godine objavljeno da je deportacija bila pogrešna i nezakonita, i tada su se ljudi mogli vratiti u svoj zavičaj.

 

Vezanost za mjesto i obiteljske vrijednosti

"Po čemu se Balkarci razlikuju od susjednih kavkaskih naroda? Oni su najviše vezani za svoj zavičaj ", kaže Indira Guzejeva. "Ne vole odlaze iz svoje republike, navikli su biti blizu planina. Kada je moj otac zaradio nešto novca, kupio je kuću u Naljcik, glavnom gradu republike, ali bliže planini, iako je imao dovoljno novca da kupi stan u centru grada ili kuću u novom naselju. Mi smo vrijedni i radni, i uporni smo. Navikli smo na težak fizički rad. U protivnom ne bismo opstali ".

Po riječima Guzejeve, Balkarci su pošteni, i zato se smatra da nemaju onu "žicu" za biznis, koju imaju njihovi poduzetni susjedi kabardinci.

 

Balkarci se žele školovati

"Naši djedovi nisu se mogli školovati zbog represija, a roditelji su morali obnavljati kućanstvo po povratku, dok nova generacija doživljava visoko obrazovanje kao prestiž", nastavlja Indira.

Često čak i Balkarci sa sela upisuju fakultete u gradovima kako bi stekli diplomu, iako shvaćaju da im stečena znanja neće zatrebati u praksi. Biraju ekonomski i pravni fakultet, premda u Rusiji ove struke nisu više popularne kao nekada.

Selo Eltjubju. Izvor: Denis AbramovSelo Eltjubju. Izvor: Denis Abramov

Pa ipak, Balkarci i dalje čuvaju tradicionalni način života. Svatko zna praviti sir, pasti ovce, kositi sijeno, plesti vunene marame i čarape, i to neovisno o spolu i socijalnom statusu. Djeca se ovdje odgajaju strogo. Očevi ponekad vode kćeri u školu sve do starijih razreda. Gradske djevojke, naravno, često nose suvremenu odjeću, ali seoske još uvijek nose marame. Djeca se vrlo rano navikavaju na rad.

"Ja sam naučila plesti kada sam imala šest godina. Do kraja školovanja sam svakog dana plela marame, džempere i čarape za prodaju. Norma mi je bila devet ispletenih stvari dnevno. To nije samo ženski posao. I moj brat je isto to radio. Moji roditelji su, kao i mnogi drugi Balkarci, tijekom 1980-ih prodavali pletene stvari u drugim regijama i u Ukrajini. Već tijekom 1990-ih to više nije bilo unosno, tako da smo se prestali time baviti", objašnjava Guzejeva.

 

Obični ljudi u selima, knezovi u prijestolnicama

U Rusiji ima 112 900 Balkaraca, od toga 108 500 živi u svojoj postojbini, tj. u Kabardino-Balkariji. Ostali su pustili korijene u Kazahstanu za vrijeme represija.

Izvor: Denis AbramovIzvor: Denis Abramov

U Turskoj također postoji manja dijaspora Balkaraca - oko tisuću ljudi. Otprilike ih isto toliko ima u europskim prijestolnicama. Zanimljivo je da Balkarci koji su otišli daleko od svojih planina uglavnom pripadaju višim slojevima društva. Oni se zovu "taubije", tj. "gorski knezovi". To su predstavnici starih obitelji Misakov, Šarhanov i Ajdabulov koje su se pomiješale s Kabardincima. Svi su oni većinom otišli, tako da u Kabardino-Balkariji gotovo da i nema više ljudi s takvim prezimenima.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće