Tofalarija: Ljudi i sobovi u sibirskoj tajgi

Anna Gruzdeva
Pogledajte izbliza kako žive starosjedioci Istočnog Sajana.

 „Možete li napokon rezervirati djevojci kartu!? Zove vas već tri mjeseca!“, kaže svojoj kolegici moj telefonski sugovornik na drugom kraju žice, udaljenom od Moskve negdje 5 tisuća kilometara. Bio je to kraj kolovoza. U Tofalariju sam pokušavala otputovati od lipnja.

Nepregledno more tajge

U Sibiru postoji puno mjesta do kojih je teško stići čak i Sibircima. Tofalarija je jedno od tih mjesta. To lijepo ime, koje zvuči kao da pripada nekoj nepoznatoj zemlji, nosi malo područje u Sajanskim planinama na zapadu Irkutske oblasti. Tamo su smještena tri mala sela isto tako neobičnih imena: Gornja Gutara, Aligdžer i Nerha. To je jedinstveno mjesto u Rusiji u kojem živi mali authotoni narod Tofi (ili Tofalari) koji danas čini još oko 700 ljudi.

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

Tofalarija je od Irkutska udaljena 600 kilometara. To je neprohodna tajga površine 21 tisuću četvornih kilometara. Do tamo ne voze niti vlakovi niti autobusi, već do tamo mogu stići samo ogromni ruski terenski automobili UAZ ili ZIL. Do sela se može doći na malom helikopteru AN-3 koji leti četiri puta mjesečno, po dobrom vremenu, i koji može prevesti samo dvadeset osoba. Teško je dobiti ulaznicu za taj helikopter – prednost ima lokalno stanovništvo.

 

Selo Gornja Gutara

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

Gornju Gutaru uspjela sam obići za pola sata. Malene seoske kuće, škola, klub, uprava, dva dućana, pošta, a okolo samo gusta tajga i visoke planine na koje se opasno zaputiti zbog medvjeda. Život je ovdje siromašan. U trgovinama možete pronaći prekrupu i tjesteninu, ponešto slastica i čaja, kućanske proizvode, malo odjeće i školski pribor.  Nema voća – skupo ga je dostavljati helikopterom, nema mesa – lokalno stanovništvo bavi se lovom, nema kruha – peku ga sami, nema mobilne veze – samo telefonska govornica i obični telefon. Internet ima samo nekoliko stanovnika od njih 400.

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

Do revolucije 1917. godine u Rusiji u ovim mjestima nije bilo naselja: Tofalari su lutali po tajgi u malim obiteljima i bavili se uzgojem sobova i lovom. U sovjetskim su vremenima počeli živjeti sjedilačkim načinom života, izgubili su svoje sobove (svi su nacionalizirali), šamane, čumove (tradicionalne šatore od kože sobova), jezik. U redu za trgovinu od Rusa ih možete razlikovati samo po tipu i boju lica, a po svemu ostalome oni su obični žitelji sela. Ipak, neki od njih još uvijek pokušavaju očuvati svoju etničku prošlost.

 

Uzgajivač sobova

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

Tajga. Zajedno s vodičem po imenu ujak Slava i nekoliko sobova zaputili smo se prema malenom jezeru u blizini Gornje Gutare. Održati se u starom drvenom sedlu nije lako – sob po mahovini korača meko, kao da njiše, tako da morate balansirati u sedlu. Vjačeslav i njegov stariji brat Valerij imaju najveće stado u selu – oko 40 grla. U tajgi imaju svoj pašnjak.

„Uzgajamo sobove, kako da ih ne uzgajamo?“, govori tihi i strogi Valerij koji ima ženu i dijete i koji živi od jedne mirovine. Čini se kao da je uzgoj sobova bratu i njemu nekakva unutarnja, intuitivna potreba koju su naslijedili od predaka. Više ne razgovaramo – muškarci su navikli šutiti u tajgi. Sobovi mekim njuškama grabe pred jesen požutjelu mahovinu. U šumi je jako tiho.

 

Tofalarska „dača“

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

 „Cijeli sam život sanjala o tome da živim u tajgi. To nije hir, to je zov predaka. Naši roditelji i djedovi cijeli su život proveli u tajgi, moja sjećanja iz djetinjstva su ta kako me majka vodi po tajgi sa stadima, i bilo mi je jako dobro. Poslije smo, u sovjetskim vremenima, bili u dječjim domovima, internatima... Tofalari se gube, ne sjećaju se svoje prošlosti, zaboravljaju otkuda su i zašto. No ja sam se uvijek sjećala. Sanjala sam tajgu, majku, sobove“, govori lokalna stanovnica Lidija Rečkina.

Fotografija: Ana GruzdevaIzvor: Ana Gruzdeva

Lidija sjedi za malim drvenim stolom na kojem se nalazi tek ulovljena i posoljena riba lipljan, svježe pečeni kruh i krumpir. Njezin je otac bio Rus, a majka Tofalarka. Lidija živi u Gornjoj Gutari, ali ljeti odlazi u tajgu gdje ona i njezina obitelj imaju svoju parcelu s kućom, banjom, čumom koji koriste kao ljetnu kuhinju te čak i ostavom, odnosno zatvorenim lovačkim skladištem koje su imali svi ljudi iz tajge. Ovdje ljeti živi i Lidijin suprug Aleksandar, Moskovljanin koji je u Sibir došao prije 40 godina i postao lovac.

„Život Tofalara mora ostati divlji, jedino ćemo tako preživjeti“, nastavlja Lidija. „U sovjetsko su nam vrijeme branili da govorimo tofalarski, aktivisti iz partije dolazili su pod naše prozore i prisluškivali. Naši djedovi potajno su napustili tajgu, jahali su sobove i razgovarali isključivo na tofalarskom. Tamo, u planinama, oni su se osjećali kao normalni ljudi. Znam da su sobovi ključ očuvanja Tofalara. Nestanu li sobovi, nestat ćemo i mi.“

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće