Novodevičji manastir, Kremlj u malom

kultura.rf
Novodevičji manastir u Moskvi, jedan od najstarijih i najljepših u Rusiji, poznat po sudbini svojih ženskih stanovnika uglednog roda, unesen je 2004. u listu Svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a kao remek-djelo ruskih i talijanskih arhitekata, kamenorezaca i živopisaca. Ova ansambl-građevina je kroz stoljeća pronijela neobičnu ljepotu arhitekture moskovskog baroka.

Fotografije ljubaznošću portala Ministarstva kulture RF, kultura.rf.
 

„Kremlj u malom“ – tako mnogi nazivaju Novodevičji manastir. Visoke zidine, nazubljene kule i puškarnice daju mu izgled prave utvrde, s tri strane okruženog rijekom Moskvom. U početku su njegovi stanovnici bile samo žene uglednog roda, koje su prilikom monašenja darivale manastiru bogatu imovinu i obilje dragocjenosti, zbog čega je smatran za jedan od najbogatijih manastira u Moskovskoj državi. Vrhunac razvoja obitelj je dostigla za vrijeme vladavine kćerke cara Alekseja Mihajloviča, princeze Sofije. Ali, ironija sudbine je učinila da upravo Naprudna kula Novodevičjeg manastira postane njena tamnica. Prema jednom vjerovanju, ako čovjek dotakne podnožje ove kule i zamisli želju, ona će mu se sigurno ostvariti, posebno ako se tiče romantičnih osjećanja.

Novodevičji manastir nije uvijek izgledao onako kako ga danas vidimo. U početku su njegove zidine i kule bile načinjene od drveta. Za osnivanje obitelji je 1523. godine iz državne blagajne izdvojeno 230 kg srebra, i već godinu dana kasnije manastir je bio podignut.

Manastir je osnovan prema odluci moskovskog kneza Vasilija, koji se zavjetovao da će na mjestu ukrštanja Smolenskog puta i rijeke Moskve podići manastir u čast ponovnog pripajanja Smolenska staroj Rusiji i njegovog oslobađanja od poljsko-litavske vladavine. Istina, postojao je i drugi razlog koji je velikog kneza potaknuo da započne izgradnju, i taj razlog je bio osobne prirode. Knez se planirao razvesti od Solomonije Saburove, koja mu za 20 godina braka nije podarila nasljednika, i poslati je u manastir.

Prema odluci Petra Velikog u manastiru je otvoreno sirotište za napuštenu žensku djecu. Djevojčice su obučavane rijetkoj vještini pletenja čipki, za što su bili dovedeni majstori iz Brabanta .

Povijest Novodevičjeg manastira se tijekom mnogih stoljeća preplitala s tragičnim sudbinama mnogih ruskih žena uglednog roda. Poslije smrti cara Fjodora Ivanoviča u manastir se povukla njegova udovica carica Irina, sestra Borisa Godunova. Starija sestra Petra Velikog, princeza Sofija, pretrpjevši poraz u borbi za vlast, bila je zamonašena u Novodevičjem manastiru pod imenom Suzana. Ista je bila sudbina i Petrove supruge Evdokije Lopuhine koja je pala u nemilost. Pored pripadnika carske obitelji, u manastir su poslane i nepoželjne supruge boljara, njihove udovice, neudane kćerke i sestre.

Smolenska ikona Majke Božje - Odigitrija (1456), kojoj je posvećen Novodevičji manastir.

Kamene zidine i dvadeset kula Novodevičjeg manastira podignute su krajem 16. stoljeća za vrijeme vladavine Borisa Godunova. One su čuvale prilaz Moskvi sa zapada, tako da je Novodevičji manastir, zajedno s Donskim, Danilovim i Simonovim činio četvorku moćnih manastirskih utvrđenja koja su okruživala glavni grad. Ipak, svetost ovog mjesta nije spriječila Napoleona Bonaparta da ovdje razmjesti svoju bateriju, kao i da, napuštajući Moskvu, izda naređenje da se crkve spale. Ali, blagajnici manastira, monahinji Sari, pošlo je za rukom ugaiti fitilje buradi s barutom. Napoleon je dugo stajao na drugoj obali rijeke Moskve, očekujući grandiozni požar u Novodevičjem manastiru. Tada je jedan domaćin, koji je živeo pored manastira, zapalio svoje imanje. Razbuktali plamen je zavarao cara i manastir je bio spašen.

Manastir je zatvoren 1922., a u njegovom krugu je osnovan neobičan Muzej emancipacije žena, koji je kasnije postao ogranak Povijesnog muzeja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovno su dopuštena bogosluženja u hramovima Novodevičjeg manastira, a na manastirskom teritoriju organizirani su Moskovski bogoslovski seminari i otvoren je Bogoslovski institut.

Novodevičji manastir, jedan od najstarijih i najljepših u Rusiji, 2004. je unesen u listu Svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a, kao remek-djelo ruskih i talijanskih arhitekata, kamenorezaca i živopisaca. Jedinstven po svojoj očuvanosti, ova ansambl-građevina je nastala krajem 17. stoljeća i nikada nije preuređivana i rekonstruirana, tako da je kroz stoljeća pronijela neobičnu ljepotu arhitekture „moskovskog baroka“.

 

Crkva Smolenske ikone Majke Božje

Talijan Aloisio da Carezano i ruski neimar Nestor podigli su ovu crkvu 1524. i 1525. po ugledu na veliki Uspenski sabor Moskovskog Kremlja. Ikonostas Smolenskog sabora krasi 70 ikona – dar Borisa Godunova. Hram je oslikan jedinstvenim freskama koje prikazuju epitete iz Akatista Presvetoj Bogorodici i istovremeno odražavaju složenu političku situaciju iz vremena izgradnje hrama. Upravo ovdje je Boris Godunov prihvatio carsku krunu, i zato freske simbolički naglašavaju novu ulogu Moskve kao „carskog grada“.

Gogoljevi posmrtni ostaci bili su preneseni iz Danilovskog manastira na Novodevičje groblje, jer je ono u vrijeme sovjetske vlasti imalo veći ugled. Nad grobom je podignut spomenik s neobičnim natpisom: „Od sovjetske vlasti“. Stari nadgrobni spomenik s groba velikog ruskog pisca postavljen je 20 godina kasnije na grob Mihaila Bulgakova.

 

Groblje Novodevičjeg manastira

Na manastirskom groblju sahranjeni su članovi obitelji kneževskih dinastija, istaknuti umjetnici, političari, znanstvenici i vojskovođe. Krajem 19. stoljeća groblje se proširilo i izvan manastirskih zidina. Taj dio groblja je stradao za vrijeme rekonstrukcije 30-ih godina. Mnogi grobovi su tom prilikom proglašeni za „suvišne“, a ostavljeni su samo grobovi znanstvenika i pisaca. U sovjetskom razdoblju Novodevičjem groblju je dodijeljen status druge po značaju nekropole poslije zidina Kremlja.

Originalni članak na kultura.rf.

Više