Otok Wrangel, svijet bijelih medvjeda

Otok Wrangel, nacionalni park na krajnjem sjeveroistoku Rusije, daleko iznad Polarnog kruga, jedno je od najnedostupnijih mjesta na planetu. Ovaj kraj je pravo carstvo bijelih medvjeda.

Izvor: Aleksej Bezrukov.

 Otok Wrangel, pokriven snijegom, postao je utočište za mnoge arktičke vrste životinja i biljaka. Ovdje, na 180. meridijanu, gdje ogromna ruska zemlja prelazi s istočne na zapadnu hemisferu, pod slojem snijega debelim nekoliko metara koji ih štiti od prosinačkih mrazova i surovih snježnih oluja, rađaju se maleni (teški svega 400 grama), bespomoćni i slijepi mladunci bijelog medvjeda - najkrupnije zvijeri na planetu.

Tijekom cijelog ljeta medvjedi provode život skriveni od ljudskih pogleda na nepristupačnom prostoru Sjevernog ledenog oceana, na sjevernoj obali Čukotke. Plutaju na santama leda i love sibirske tuljane i morževe. Kraj proljeća i početak ljeta je vrijeme "svadbi", i u to doba mužjaci, u težnji da pridobiju ženku, mogu predstavljati ozbiljnu opasnost po život njezinih mladunaca.

Populacija bijelih medvjeda na Čukotki i Aljasci po procjenama znanstvenika danas broji oko dvije tisuće primjeraka. Najčešće se bijeli medvjedi mogu vidjeti na Otoku Wrangel i arktičkoj obali Čukotke, gdje su česti susreti najkrupnije polarne zvijeri sa čovjekom.

Veliko je zadovoljstvo gledati ženku kako izlazi iz brloga. Za majkom izlaze i dva "plišana" medvjedića. Nakon dugotrajne tjeskobe medvjedica se proteže i valja po snijegu.

Poslije toga "ostavljaju zimnicu", tj. rade zalihe masnih naslaga koje će im biti potrebne tijekom surove zime. Satima drijemaju na plaži, siti i zadovoljni, kupaju se u moru, dok se mladunci igraju unaokolo. Ponekad i stariji sudjeluju u igri. Bijeli medvjedi su neobično vedre naravi i vrlo su tolerantni jedni prema drugima.

Zatim se izvrne i leži na suncu, a medvjedići sisaju dok se ne zasite, pa se onda igraju i prebacuju jedan preko drugoga, i s vremena na vrijeme od zadovoljstva liznu majčinu njušku. Medvjedica podržava njihovu igru i odgovara lijenim pokretima šape ili glave. Mladunci su već teški oko 5 kilograma i odjeveni u tople bijele "bundice".

U ožujku medvjedi počinju izlaziti iz brloga i pokazuju medvjedićima kako izgleda ovaj svijet.

Čukotka, svijet pravih ljudi 

Snježni brlog je jajastog oblika. Do njega vodi uski hodnik kroz koji se može samo puzati. U brlog bez problema može stati 4-5 odraslih ljudi. Pod je pokriven tankom ledenom korom i uglačan tako da se sav sija. Zidovi i strop ukrašeni su mnogobrojnim tragovima šapa i kandži, i bijelim dlakama medvjeđeg krzna, smrznutim u snijegu.

Bijeli medvjedi su vrlo radoznali, njih zanima sve što je novo i neobično, ali uopće nisu agresivni. Vjerojatno je život na krajnjem sjeveru naučio ove zvijeri neobičnoj međusobnoj trpeljivosti. U slučaju opasnosti oni radije izbjegavaju moguće probleme i spašavaju se bijegom.

Na otoku je prije 162 godine osnovan rezervat poznat kao Dom bijelog medvjeda. Osim radnika rezervata i polarne meteorološke stanice, koji proučavaju otočni ekosustav, na otoku nema ljudi. Prirodni kompleks rezervata uvršten je u Svjetsku prirodnu baštinu UNESCO-a.

"Na jednom od otočnih sprudova promatramo malu grupu tihooceanskih morževa i desetak bijelih medvjeda", priča Vladimir, radnik rezervata. "Noću medvjedi skupe hrabrost i prilaze starom zahrđalom vagonu u kojem boravimo. Kad nas probudi medvjeđe dahtanje, mi snažno lupamo palicama o zid da ih prođe želja za istraživanjem unutrašnjosti našeg staništa."

Kad zima ponovo okuje more ledom, medvjedi se vraćaju u kraljevstvo Sjevernog ledenog oceana. Samo skotne ženke ostaju na kopnu i čekaju da se planinski obronci odjenu u snježni pokrivač i da uz blistanje polarne svjetlosti dođe na svijet još jedno pokoljenje bijelih medvjedića.