Sibirska pustinja: vreli pijesak, tajga i komarci

Čarska pustinja (ili Čarska pješčara) nalazi se na sjeveru Zabajkalskog Kraja, u Kalarskom rajonu koji je od Moskve udaljen 4.912 kilometara. To je najnepristupačnije, ali s turističkog stajališta najzanimljivije područje u ovom dijelu Istočnog Sibira. Najveća prednost u tom smislu je što regija nije poznata kao Bajkalsko jezero i Altaj, Tuva i Hakasija (republike u sastavu RF), gdje stranim turistima ponekad nude jeftinu ribu lipljen umjesto cijenjenog "omulja" ili im za nevjerojatnu svotu novca prikazuju pseudo-šamanističke rituale. Ovdje je divljina ostala netaknuta što predstavlja pravi izazov za putnike avanturističkog duha.

Područje zemljopisnih paradoksa

Čarska pustinja smještena je 9 kilometara od sela Čara, u srcu Čarske nizine gdje se snijeg dugo zadržava. Duljina pustinje je 10 kilometara, dok je širina upola manja. U Aziji ima većih i lakše dostupnih pustinja, ali upotreba riječi "jedinstvena" uz njeno ime nije samo marketinški trik. Ruski istraživač iz 20. stoljeća Vladimir Preobraženski rekao je da ovo mjesto predstavlja "područje zemljopisnih paradoksa" i bio je potpuno u pravu.

Čarsku pustinju okružuju ledene močvare i divlja tajga obrasla arišem i prošarana brezovim šumarcima. Pored ovih "oaza", od biljnih vrsta prisutna je i anđelika čiji miris podsjeća na mošus. Osim ariša mogu se pronaći i druge vrste četinara. Posjetitelji odmah zapažaju prisutnost komaraca od kojih vrvi cijela pješčara. Dublje u pustinji nalaze se dine visoke i do 100 metara i duge 200 metara, kao i velike površine mekanog pijeska po kojem je vrlo ugodno hodati bosih nogu.

Fotografija: Anton Petrov

S ovih dina pruža se izvanredan pogled na veliki i olujni Kodarski planinski lanac, čiji su vrhovi tijekom većeg dijela godine prekriveni snijegom. Toplina Azije pod nogama, ali i obližnje sibirske planine i tajga donose pravo uživanje i neku vrstu nagrade za putnike koji su se osmjelili krenuti na naporno putovanje do ovih krajeva. Najbolje vrijeme za boravak u Čarskoj pustinji je kasno proljeće (svibanj) i ljeto.

Pustinja na dnu mora

Kodarski masiv. Fotografija: Anton Petrov

Postoji nekoliko pretpostavki o porijeklu velike pješčane površine u srcu Sibira. Najviše zagovaratelja ima ona po kojoj je pustinja nastala prije oko 100.000 godina na mjestu drevnog mora ili jezera.

U to vrijeme je Kodarski masiv, koji se danas može vidjeti s pustinjskih dina, bio prekriven glečerom. S promjenom klime na svjetskoj razini dotok vode bio je smanjen, nastala je močvara, a erozija i vjetar svojim djelovanjem konačno su stvorili pustinju. Neki znanstvenici tvrde da ovdje nema tragova južne stepe, već one sjeverne i hladne - tundre, postojbine mamuta.

Kao ni u bilo kojoj drugoj pustinji, ni u Čarskoj ne živi mnogo vrsta životinja. Početkom 20. stoljeća ovdje se mogao vidjeti za sibirske prilike neuobičajen prizor: Evenki, starosjedioci Sibira, gonili su svoja stada sobova kroz pustinju! U današnje vrijeme ovakvih scena više nema, ali se Čarskoj pustinji ne mogu osporiti drugi vidovi egzotičnosti. Često se u njoj nalaze tragovi lisica, srna, malih glodavaca, čak i medvjeda. Medvjedi ne žive u pustinji, ali je ponekad prelaze u potrazi za hranom.

Mrki medvjedi u pustinji

Tragove medvjeda u pustinjskom pijesku možete naći vjerojatno samo u Rusiji. Fotografija: Anton Petrov

Prošlog ljeta ekspedicija projekta "Sibir i točka" (tim novinara, znanstvenika i putnika, koji putuju po Sibiru i zapise o svojim doživljajima objavljuju na sajtu Siburbia.ru) dospjela je do Čarske pustinje u vrijeme kada su zbog požara životinje bile prisiljene napustiti gustu tajgu i doči bliže ljudima. Tijekom jednog od putovanja istraživači su otkrili tragove medvjeda na svega 300-400 metara od logora - jedan od zoologa potvrdio je da se doista radi o tragovima ove životinje.

Zbog ovih razloga posjetitelji moraju poduzeti osnovne mjere sigurnosti na mjestima gdje žive medvjedi: sav otpad treba ukloniti, hrana se ne smije ostavljati u logoru (najbolje je ovjesiti je o drvo, da se medvjed ne bi ušuljao u šator u potrazi za njom), i bukom treba obznaniti životinjama da su ljudi u blizini - bilo glasnom pričom, bilo vikom.

Medvjedi obično ne napadaju ljude. Ako čuju buku vjerojatno će pokušati izbjeći mogući susret. Tragovi medvjeda u Čarskoj pustinji ne mogu se vidjeti često i nije zabilježeno da su ikada napali ljude u ovim krajevima. Ipak, ruksake s hranom treba objesiti o stabla podalje od logora, jer se čak ni vjeverice ne boje ušunjati u šator.

Fotografija: Anton Petrov

U Čarskoj pustinji nema problema s vodom jer se ovdje nalaze dva jezera, Alenka i Tajožno, smještena usred šumaraka. Putnici obično zastanu kraj jezera Aljonka, gdje ima sjenovitih i ravnih površina pogodnih za kampiranje, kao i suhog granja za potpalu vatre. Klima je ovdje varijabla i nije rijetkost - i za to treba biti spreman - da se vremenske prilike naglo pokvare i dođe do ekstremnih klimatskih pojava.