Šlisselburg, grad-ključ
Foto-galerija: Lori Images, Legion Media, Shutterstock Photobank
Šlisselburg (nekadašnji Orešek) je zbog svog zemljopisnog položaja na izvoru Neve iz Ladoškog jezera u stara vremena bio značajan trgovački i vojni centar, koji je izazivao neprekidne sukobe između Rusa i Šveđana.
Povijest grada Šlisselburga počinje 1323. kada je novgorodski knez Georgij Danilovič podigao tvrđavu na Orehovom otoku. Otok je dobio ime zbog svog oblika i grmlja lješnjaka koje tu raste u izobilju [lješnjak se na ruskom naziva "lesnoj oreh" tj. šumski orah]. Tvrđava je trebala štititi Novgorodsku državu od Šveđana. Tvrđava je kasnije više puta dozidavana i ojačavana. Drvene objekte su zamijenili kameni, a na obalama Neve u blizini utvrde pojavile su se seoske kuće.
Švedska vojska je više puta napadala tvrđavu, a 1612. ju je osvojila. Tada je dobila novo ime Noteburg ("Orahov grad"). Međutim, gotovo sto godina kasnije, u Sjevernom ratu, ruska vojska je ponovno zauzela utvrdu. Petar Veliki mu je promijenio ime u Šlisselburg (što u prijevodu s njemačkog znači "ključ-grad"), zato što je osvajanje ovog švedskog bastiona ruskoj floti otvorilo prolaz na Nevu i samim tim joj omogućilo izlaz na Baltičko more.
Pobjedničke salve još nisu utihnule, a već je započelo širenje, dogradnja i utvrđivanje Šlisselburga. Podignute su vojarne za vojnike, kovaonica novca, Carski dom i crkva Ivana Krstitelja. Iskopana je i mreža zaštitnih rovova. Građevinski radovi su se nastavili do kraja 18. stoljeća i, kada je tvrđava postala nalik na nepristupačnog diva, u njoj je počela izgradnja "Tajnog doma" - sumornog zatvora, ograđenog visokim bedemima.
Na teritoriju tvrđave i ranije se nalazila neka vrsta zatvora. Postojalo je, naime, nekoliko zatvorskih ćelija u kojima su robijali nesavjesni vojnici. Povremeno bi se među običnim zatočenicima pojavile i poznate ličnosti. Prva zatvorenica visokog roda bila je carica Evdokija Fjodorovna, rođena Lopuhina. Sljedeća zatvorenica je bila princeza Marija Alekseevna. Nakon nje je u Šlisselburgu bio zatvoren knez Dmitrij Mihajlovič Golicin, zatim Vladimir Vladimirovič Dolgoruki i, najzad, zatočenik koji je najduže ostao u tvrđavi - carević Ivan VI.
 |
| U Šlisselburgu se nalazi spomenik velikom ruskom državniku srpskog porijekla, grofu Savi Lukiću Vladislavić-Raguzinskom. Na spomeniku je nazvan "suborcem Petra Prvog i patriotom Rusije i Srbije". Fotografija iz slobodnih izvora.
|
Zatvaranje u Šlisselburg bio učinkovit način da se država oslobodi nepoželjnih osoba. Odvojena od cijelog svijeta, ova tvrđava je izgledala kao priviđenje, kao da je zamrla u vremenu na vodi Neve. Čak je i klima na otoku bila drugačija: vladale su vlaga i ustajalost, ljeto je dolazilo oklijevajući, a surove zime nemilosrdno su uništavale ne samo zatvorenike, nego i vojnike koji su službovali iza zidina ove tvrđave.
Zatvorenika nikad nije nedostajalo, a 1926. u "Tajnom domu" su zatvoreni dekabrist - Ivan Puščin, Wilhelm Küchelbecher, braća Mihail i Nikolaj Bestužev, Aleksandar i Josip Podžio i drugi. Sumorne zatvorske ćelije su brzo dobile stanare od kojih mnogi nisu izdržali ni polovicu kazne koja im je bila namijenjena. Najnemilosrdniji krvnici u Šlisselburgu bili su tuberkuloza i iznurenost. Nije bila rijetkost ni da zatvorenici već tijekom prve godine zatočeništva jednostavno izgube razum. Stanovnici zatvorskih ćelija su gubili i identitet: dobivali su broj i samo je upravitelj tvrđave znao tko se krije pod ovom ili onom šifrom.
U Šlisselburgu se nalazi spomenik velikom ruskom državniku srpskog porijekla, grofu Savi Lukiću Vladislavić-Raguzinskom. Na spomeniku je nazvan "suborcem Petra Prvog i patriotom Rusije i Srbije". Fotografija iz slobodnih izvora.
Zatočenici su često pokušavali skratiti si muke. U "Tajnom domu" je važilo sljedeće pravilo: kazna za neposlušnost ili vrijeđanje čuvara je pogubljenje. Zatvorenici bi na stražare namjerno prosipali juhu ili im dovikivali vulgarnosti, jer je smrt za njih bila lakša nego mučenje u tamnici. Već dan nakon incidenta prijestupnik bi bio obješen ili strijeljan.
Kasnije se pokazalo da jedna zgrada nije dovoljna da primi sve one koji su zgriješili pred državom. Na teritoriju tvrđave je podignuta zgrada "Novog zatvora", u koju su zatvoreni članovi revolucionarne organizacije "Narodna volja". Tvrđava je došla na loš glas. Otok je postao poznat kao otok osuđenika na smrt. Šlisselburg je stekao i reputaciju grada samrtnika: ljudi se iz njega nisu vraćali, a progonstvo na otok bilo je gotovo izjednačeno smrtnoj kazni.
Povijest Šlisselburškog zatvora okončana je izbijanjem Februarske revolucije 1917. Upravitelj zatvora Wilhelm Zimberg nakon dugotrajnih pregovora ključeve zatvora je predao djelatnicima Šlisselburške tvornice baruta. Svi zatvorenici su oslobođeni, a sve zatvorske zgrade spaljene 1. ožujka 1917.
No, tvrđava nije srušena, a 1928., poslije restauracije, u njoj je otvoren muzej koji je radio sve do početka Velikog domovinskog rata.
Tvrđava je 1941. ponovo postala obrambeni bedem i to na prvoj liniji Lenjingradske fronte. Garnizon Šlisselburga je više od 500 dana pružao otpor Nijemcima i nije dozvolio prekidanje "Puta života" preko zamrznutog Ladoškog jezera, iako je svaki avion koji je bombardirao Lenjingrad po jednu bombu bacao i na Šlisselburšku tvrđavu. Pored ruševina crkve (koja nije obnovljena, nego je ostavljena u znak sjećanja na rat) 1985. je podignut memorijalni kompleks posvećen braniteljima tvrđave tijekom Velikog domovinskog rata, koji na posjetitelje ostavlja jednako potresan dojam kao i zatvorske samice.
Danas Staroladoški kanal, otvoren 1731. za prometovanje brodova zaobilaznim putem oko Ladoškog jezera, dijeli Šlisselburg na dva dijela. Povezuje ušće Neve s ušćem rijeke Volhov kod grada Nova Ladoga. Unatoč tome što su tijekom Drugog svjetskog rata brojne građevine u gradu Šlisselburgu srušene, a tvrđava teško oštećena, mnogi spomenici kulture su sačuvani, a restauracija tvrđave traje od 1960-ih.
Izgradnja Staroladoškog kanala trajala je od 1719. do 1731. Trebao je osigurati sigurnu plovidbu brodova južnom obalom nemirnog Ladoškog jezera. Ruski car Petar Veliki je osobno napravio plan Ladoškog zaobilaznog kanala i odredio njegove dimenzije: kanal se protezao od Šlisselburga do Nove Ladoge.
Izgradnja kanala bila je povjerena general-pukovniku Minihu. Kanalom "Petar Veliki" brodovi su zaplovili 1731. (u to vrijeme bio je to najveći hidrotehnički objekt u Europi). Međutim, s vremenom je u kanalu voda postala preplitka i kanal je zarastao u raslinje. Na jednoj obali Staroladoškog kanala nalazi se ogromno sidro klasičnog oblika iz vremena Petra Velikog, izvađeno s dna rijeke Neve u Šlisselburgškom rajonu.
Novoladoški kanal je za razliku od svog prethodnika u znatno boljem stanju. Kanal je dio Volško-baltičkog vodenog puta i otvoren je za brodove manjih dimenzija.
Sam grad Šlisselburg poznat je po svojim starim parkovima i alejama, kao i po Ladoškom jezeru i Nevi. U parku Pobjede čuva se spomenik Lenjinu, rad kipara V. Sičeva, pored kojeg je postavljeno vojno naoružanje iz vremena Drugog svjetskog rata, kao podsjećanje na ulogu Šlisselburga u zaštiti "Puta života" i obrani Lenjingrada.
Među vrijedne spomenike arhitekture ubraja se i Petrovski most na granitnim stupovima, koji se uzdiže nad Staroladoškim kanalom i od kojeg se ugodnom šetnjom može stići do kapele na Crvenom (Krasnom) trgu, izgrađene na temelju projekta arhitekta Eršova, kao i do crkve sv. Nikole, u kojoj se vjerske službe održavaju u zimsko vrijeme, i katedrale Navještenja. Na mjestu katedrale Navještenja prvi hram je podignut 1728. Svoj naziv je dobila po oronuloj i zato porušenoj crkvi Navještenja u tvrđavi Orešek. Kasnije je na mjestu drvene crkve podignuta kamena, što su financirali pukovnik Belov i obitelj Sibiljov. Crkva Blagovijesti je 1864. dobila status katedrale. Rekonstrukciju je vodio arhitekt Karpov, a trenutno je u tijeku njezina restauracija.
Jednako vrijedni pažnje su Grbavi most s prevodnicom i cijeli skup hidrotehničkih objekata iz epohe klasicizma, kao i Muzej povijesti Grada na Tvorničkom otoku i sustav kanala uz koje se uzdižu starinske i suvremene građevine Nevske tvornice za izgradnju i remont brodova.