Angarsk, rijetki minerali i stari satovi u srcu tajge

Angarsk je grad koji nudi raznovrsnost i u sebi sjedinjuje suprotnosti. S jedne strane, ljepota tajge oko Bajkalskog jezera, široka rijeka Angara, po kojoj je grad i dobio ime, stjenovite litice s mnoštvom skrivenih pećina, netaknuta priroda istočnog Sibira. S druge strane, ovo je područje čija je ekološka situacija već kritična, što se, između ostalog, odražava i na pad nataliteta. U ovom gradu nalaze se najveći kombinati za preradu nafte, značajni na svjetskoj razini, kao i kazneno-popravne kolonije.

Angarsk je nastao kada je ovdje izgrađena velika naftno-petrokemijska tvornica. Nakon rata tu je iz Njemačke, kao kompenzacija za materijalne gubitke u ratu, dopremljena specijalna oprema za proizvodnju umjetnog tekućeg goriva. Počevši od 1947. tijekom nekoliko godina ovaj kompleksni sustav strojeva Transsibirskom je željeznicom transportiran na područje između rijeke Angare i njezine pritoke Kitoj.

Građevinski radnici i industrijski stručnjaci dolazili su u selo na dugotrajni službeni boravak, i dobivali su tu smještaj i dohodak.

Veliki broj arhitekata je došao iz Lenjingrada. Nostalgični za rodnim gradom, oni su pokušali ponovno ga stvoriti u sibirskoj zabiti, što je u sivilo industrijskog Angarska unijelo dio čari sjeverne prijestolnice. Mnoge ovdašnje građevine nisu samo slične sanktpeterburškim, nego su i njihove potpune kopije.

Angarsk je status grada stekao 30. svibnja 1951.

Grad se uvjetno može podijeliti na dva dijela: „stari grad“, koji su u bogatom i slikovitom stilu projektirali lenjingradski arhitekti, i „novi grad“, koji čine stambeni blokovi.

Između ulica, koje grad dijele na kvartove, nalaze se brojni parkovi s borovom šumom. To su originalni dijelovi prirode koji nisu narušeni izgradnjom. Parkovima je grad odvojen od industrijskih zona, koje ga okružuju sa svih strana.

Parkovi u Angarsku dio su istočnosibirske tajge koji nisu narušeni izgradnjom. Izvor: Lori/ Legion Media

Gradska četvrt s najviše zelenila je naselje Kitoj, vrlo karakteristično za istočni Sibir. Naselje se pruža uz istoimenu planinsku rijeku, lijevu pritoku Angare, koja izvire u Sajanskim planinama. Po njezinim obalama nižu se pješčane plaže, obrasle cedrovom i borovom šumom. Kitoj nije plovna rijeka, jer je prepuna podvodnih hridi i krupnog kamenja. To je zahtjevan i atraktivan teren za vožnje kajakom i splavarenje pa ovamo dolaze ljubitelji raftinga iz cijele Rusije. Kitoj je popularno mjesto i za ribolovce. Stanište je lipljena, azijske pastrve, tajmena, klenića, štuke, krkuše, grgeča i manića.

Uz obale Kitoja pružaju se stjenovite litice, pod kojima izbijaju izvori vode, a možete naići i na prave špilje. Najpoznatija je Kozji dvor. To je ogromna jama, na čijem dnu se tijekom cijele godine zadržava led. U njoj su pronađene kosti koza i srna koje su ovamo pale s litice, po čemu je špilja i dobila ime.

Tramvaji

Kao i kroz Sankt Peterburg, kroz Angarsk vozi veliki broj tramvaja. Popularno sredstvo gradskog prijevoza, pravi su simbol i ponos Angarska. Danas ukupna dužina tramvajskih pruga u Angarsku iznosi 77,7 kilometara.

Zbog njihove popularnosti kao ekološkog prometnog sredstva, grad nije zasićen ispušnim plinovima automobila i drugih sredstava javnog prijevoza.

Najzanimljivija tramvajska linija prolazi središnjom ulicom Angarska, Ulicom Karla Marxa. Iz tramvaja možete vidjeti Politehničku srednju školu (najdužu zgradu u Angarsku), kao i stambenu zgradu na kojoj iz svakog prozora viri po jedan dimnjak (zbog grijanja pećima prije uvođenja centralnog grijanja). Tu je i Dom umjetnika, gdje svoje radove izlažu sibirski slikari, ali i Muzej satova, nadaleko poznat u cijeloj Rusiji.

Muzeji

Upravo je Muzej satova najznačajniji muzej u Angarsku i jedini takav specijalizirani muzej u Rusiji. U njemu se čuva preko 1.300 izložaka iz Rusije, Europe i Japana. Svakog sata, pod budnim okom muzejskih čuvara, svi satovi koji su u funkciji oživljavaju i počinju otkucavati, pjevati i plesati, pokazujući točno vrijeme.

Muzej je 1968. osnovao Pavel Kudrjukov, bravar koji se od djetinjstva bavio satnim mehanizmima.

Sedam najzanimljivijih otoka Rusije Obilazak sedam najzanimljivijih ruskih otoka bio bi vjerojatno jedno od najuzbudljivijih putovanja koja se uopće mogu zamisliti. Ovi otoci, uglavnom potpuno nepoznati u svijetu, obuhvaćaju arktičke obale iznad Polarnog kruga, drevne šume na ruskom Dalekom istoku, zagonetne spomenike starih naroda sagrađene od kostiju i prelijepe drvene otočke crkve.

Danas se u muzeju mogu vidjeti veličanstveni samostojeći satovi i kaminski satovi poznatih čeških majstora. Zapravo nije sigurno što je vlasnicima salonskih satova bilo važnije: mjerenje vremena ili bogati i jedinstveni ukrasi.

Uz najjednostavnije sunčane, vodene i pješčane satove, kao i satove s kandilima i štapićima tamjana koji izgaraju određenom brzinom, ovdje su izloženi i neobični satovi, poput sata lokomotive i sata s parnim motorom. Tu su i satovi posebno izrađeni za avione, tenkove, automobile i svemirske stanice (poklon astronauta Georgija Grečka).

Posebnu pozornost privlači sat s tempiranom bombom. On izgleda kao obična budilica, no ima prekidač koji je povezan s čekićem zvona. Kad budilica zazvoni, čekić udara u zvono i zatvara električni krug koji aktivira eksploziju.

Svoje mjesto u kolekciji pronašao je i slavni sat majstora iz obitelji Bronikov, koji je 1837. oduševio princa Aleksandra. U potpunosti izrađen od drveta, s drvenim zupčanicima, kazaljkama, čak i lancem, ovaj sat je postao zaštitni znak cijele dinastije urara.

U Muzeju minerala, koji je drugi značajan muzej u Angarsku, nalazi se vrijedna zbirka kamenja iz svih regija bivšeg SSSR-a i Mongolije. Osnovu muzeja čini dragocjena zbirka uzoraka angarskih geologa. Određene vrste poludragog kamenja jedinstvene su po mjestu gdje su pronađene. Čariot se, primjerice, nalazi samo na jednom mjestu na Zemlji - na granici Irkutskog područja i Jakutije! Sovjetski geolog Jurij Rogov, koji je otkrio ovaj mineral, čak ga je odbio prodati muzeju minerala u Louvreu, koji je s ponosom isticao da posjeduje najpotpuniju kolekciju minerala na svijetu.

Znamenitosti

Glavna znamenitost u Angarsku je sat u centru grada na zgradi glavne pošte. Grad u kojem se nalazi jedini Muzej satova u zemlji morao je dobiti i svoju veliku kulu sa satom. Projekt satnog mehanizma, izradio je, naravno, Pavel Kudrjukov, osnivač Muzeja satova. On je želio da sat ima i vlastitu melodiju. Izrada tako velikog gradskog sata pokazala se kao složen zadatak: od čelične ploče napravljen je brojčanik, rimske znamenke su izlivene od duraluminijuma i obojene broncom. Sat je radio na električni pogon sa složenim mehanizmom, kojim se poslije smrti majstora dugo nitko nije bavio. Od 1998. sat ponovo radi, no danas njime upravlja računalo.

Glavna željeznička stanica u Angarsku. Izvor: Lori/Legion Media

Za grad je značajno i podizanje Spomenika političkim zatvorenicima. On se nalazi na početku Moskovske ulice i služi kao zapadna gradska vrata Angarska. Iz tog pravca su, naime, u grad svojevremeno dovodili zatvorenike koji su bili osuđeni na kazne u sibirskim zatvorima. To je jedini spomenik ove vrste na čitavoj Sibirskoj cesti od Urala do Tihog oceana. Sibirska cesta tako nije bila samo trgovački put koji je povezivao europski dio Rusije s Kinom, nego i jedna od najtežih etapa u životu političkih i drugih zatvorenika (čak i dekabrista u 19. stoljeću). Ovim putem oni su u okovima stizali u Sibir, ponekad i u skupinama od 200, pa i 500 ljudi.

Valja spomenuti i jedno vrlo popularno mjesto u Angarsku – restoran i slastičarnicu Stari stan. Domaća peciva, originalne poslastice i, što je najvažnije, prava starinska atmosfera s gramofonima, pločama, namještajem, knjigama i časopisima iz doba Sovjetskog Saveza. Čak je i miris u Starom stanu nekako starinski.

Angarsk je stekao reputaciju neobičnog grada i zbog svojih čudnih spomenika. Samo ovdje možete vidjeti spomenik mrmotu, podignut 2005. godine. Mrmot-tarbagan (mongolski mrmot) je životinja koja je spasila Irkutsku oblast u najtežim vremenima ekonomske krize 1980-ih i 1990-ih. Od njegovog krzna izrađuju se šubare poznate u cijeloj zemlji. Svaka druga obitelj u Angarsku u to se vrijeme bavila proizvodnjom šubara od mrmotovog krzna.