Dudinka, najsjeverniji grad Krajnjeg sjevera

Nije točno da zimi ne treba putovati po Sibiru. Poluotok Tajmir, čije obale zapljuskuju Enisejski zaljev Karskog mora i Hatangajski zaljev Laptevskog mora, jedinstveni je teritorij, koji treba „osjetiti na svojoj koži“, kako na -30°C u studenom (ili -55°C, nešto kasnije), tako i na +30°C u srpnju.

12 prizora s Tajmira. Nacionalni simboli starosjedilačkih etničkih skupina danas prodiru u svakodnevicu i kulturnu sredinu Dudinke, i time njezina privlačnost za turiste raste. Fotografije: Anna Gruzdeva, Center of Folk Arts Archives

Svijet tundre

Poluotok Tajmir je najsjeverniji dio euroazijskog kontinenta. Put od aerodroma Alikelj do Dudinke vodi preko nijeme i promrzle tundre, koja podsjeća na pusto dno oceana. Duž asfalta pokrivenog slojem snijega pružaju se beskonačni dalekovodi, tu i tamo rastu ariši, a pod zrakama polarnog podnevnog sunca tek počinje se nazire horizont kao granica između neba i snijega u blijedoplavoj daljini.

Temperatura zraka je -30°C, što je uobičajeno za Tajmir. Međutim, osim atmosferskog tlaka i smjera vjetra, u području iza polarnika obično se govori i o subjektivnom osjećaju temperature. Naime, niska temperatura u kombinaciji sa sjevernim vjetrom daje znatno drugačiji subjektivni osjećaj, koji se može izračunati pomoću posebnog indeksa vjetra (tzv. „chilli faktor“), i često prema osjećaju i efektu na ljude snižava temperaturu i za 10 dodatnih stupnjeva.

Osnivanje grada Dudinke povezano je s osvajanjem i kolonizacijom ovog sjevernog dijela Sibira. Sredinom 17. stoljeća centar Tajmira i susjednih teritorija bio je grad Mangazeja, prvi ruski grad u oblasti iza polarnika. Iz ovog grada su u pratnji odreda strijelaca (elitnih jedinica vojske tog vremena) zimska staništa nedavno osvojenih sjevernih plemena obilazili ubirači poreza (koji se u ovim krajevima nazivao „Jasak“). Upravo tako je 1667. nastalo tzv. „Jasačko zimsko stanište Dudino“, koje je osnovao komandir odreda strijelaca Ivan Sorokin. U 18. i 19. stoljeću ovo zimsko selo postalo je baza za pretovar tereta i polazna točka tzv. hantagajske ili ruske ceste, kojim se preko tundre prevozila ruska roba.

Dudinka je najsjevernija međunarodna pomorska luka u Rusiji. Fotografija: Anna Gruzdeva, Center of Folk Arts Archives

Iz grada Dudinke, koja se nalazi na desnoj obali Eniseja, polazile su i mnoge istraživačke ekspedicije. U 18. stoljeću u zimskom naselju su se zaustavili sudionici Velike sjeverne ekspedicije, Hariton Laptjev, Semen Čeljuskin i Fjodor Minjin. Sve do početka 20. stoljeća Dudinka je bila neka vrsta zimskog naselja ili malog sjevernog sela „s pedesetak drvenih kuća“. Ali i danas, kada je to veliki (prema mjerilima sjevera Sibira) industrijski grad i luka, možete ga obići za nekoliko sati. A kada je vrijeme posebno „oštro“, kroz njega možete projuriti za sat vremena. 

„Grad u kojem srca pronalaze luku“

„Volim te, Sveta!“. Ova izjava jednoj Svetlani ispisana je zelenom bojom na četvorokatnici i gotovo se i ne vidi od nanosa snijega; očito je to bila ljetna ljubav. Upozorenje istaknuto metar više crvenim slovima glasi: „Pažnja, ledenice!“.

U gradu se zbog velike hladnoće nisu sačuvale drvene povijesne građevine iz prošlih stoljeća. Dudinka, koja je status grada stekla tek 1951., svoj ​​suvremeni izgled dobila je 1960-ih, kada su se na smrznutoj zemlji pojavile prve trokatnice uzdignute od zemlje pomoću greda, a u razdoblju od 1970-ih do 1990-ih pojavile su se i četvrti osmokatnica. Zbog ekstremne hladnoće zimi (za sljedeći tjedan ovdje se prognozira -55°C i hladan vjetar), infrastrukturne mreže su, kao i u mnogim sjevernim gradovima, postavljene na površini zemlje; kao ogromne srebrne zmije, one su pružaju kroz čitav grad, izvirujući iz snježnih nanosa.

U ovim područjima polarni dan i polarna noć stvaraju neobične svjetlosne efekte, a kod ljudi izazivaju sindrom „polarnog“ opterećenja, koji se očituje pospanošću, brzim zamaranjem i neraspoloženjem. U gradu Dudinka su 1990-ih, prema programu za borbu protiv depresije, neugledne stambene zgrade obojene u jarke boje: plavu, ružičastu, zelenu i žutu. Vremenom, šarenilo boja je izblijedjelo na jarkom srpanjskom suncu.

Strogi Lenjin u centru grada, prikladno obučen u krzneni kaput, stoji na -50 stupnjeva. Fotografija: Ana Gruzdeva, Center of Folk Arts Archives

Od lipnja do početka listopada do Dudinke se može stići i putničkim brodovima iz Krasnojarska. Putovanje traje oko 3,5 dana. U plovnom razdoblju sve informacije o plovidbi po Eniseju možete saznati na web stranici tvrtke PassažirRečTrans. Vlakovi do Dudinke ne prometuju.

Centar kulturnog života grada nije teško pronaći. On se nalazi na uglu Ulice Matros i Ulice Ostrovskog, tamo gdje blješti najnoviji zabavni kompleks „Arktik“ s kinom, kafe barom i drugim radostima civilizacije.

Međutim, srce „grada u kojem srca pronalaze luku“, kako stoji na službenim stranicama grada Dudinke, je Sovjetska ulica koja se pruža uz Enisej. U njoj se nalazi gradski kej i pristaništa za teretne i putničke brodove. Pristanište teretnih brodova je izgrađeno još 1936. u vrijeme osvajanja Sjevernog morskog puta i izgradnje Noriljskog kombinata za dobivanje nikla i bronce.

Danas je Dudinka najsjevernija međunarodna pomorska luka u Rusiji. Tijekom cijele godine u ovoj luci teret se istovaruje s brodova i teglenice iz Arhangelska i Murmanska, koji su obojeni u crveno-narančaste tonove, tradicionalno polarne boje. Ljeti je Dudinka riječnim putem povezana s Krasnojarskom i Diksonom, koji leži na samoj obali Arktika.

Norveški istraživač Fridjof Nansen je još početkom 20. stoljeća Dudinku nazvao „sjevernom Moskvom - najvažnija točka čitavog kraja“. I bio je u pravu. 

Močvarna malina sa šećerom

Aksinja Ivanovna, ogrnuvši krzneni prsluk, iznosi na stol zamrznute plodove močvarne maline i borovnice, bogato posute šećerom, i šalice sa slikom bijelog medvjeda. Njena radionica „Mukustur“ prepuna je raznovrsnih suvenira. Po policama su uredno poslagane izrezbarene figure od kljove mamuta, naokolo leže ukrasi od kože i perli, po zidovima vise krzna od vuka i žderavca (srodnik kune), na podu su originalne tradicionalne čizme od kože sobova (koje se nazivaju „unte“) i kućne krznene papuče.

Aksinja Ivanovna je pripadnica dolganskog naroda. To je jedna od starosjedilačkih etničkih skupina koje su se na Tajmiru pojavile prije nego što su uz obale Eniseja pristali ruski brodovi. Dolgani, Nenci, Enci, Nganaseni i Evenki su na poluotoku živjeli prije ekonomske eksploatacije prirodnih bogatstava i osvajanja riječnih putova sjevera Sibira. U to vrijeme nepostojanje asfaltnih puteva i surova klima omogućavali su u ovim krajevima samo nomadski život.

U Dudinki je infrastrukturna mreža, kao i u mnogim drugim sjevernim gradovima, postavljena na površini zemlje. Fotografija: Anna Gruzdeva, Center of Folk Arts Archives

Ovi jedinstveni narodi i danas žive na sjeveru Krasnojarskog kraja. Ali, oni doista imaju mali broj pripadnika. Nenaca, koji sebe nazivaju „nenej neneci“ što znači „pravi čovjek“, u Dolgano-Neneckom općinskom rajonu Tajmirskog poluotoka danas ima samo 3,5 tisuća. Dolgani, narod koji je nastao miješanjem Tunguza, Jakuta i Rusa, nešto je brojnija etnička skupina s oko 5,5 tisuća pripadnika. Nganasani, najstarija etnička grupa na Tajmir, rijetko se sreće. U krugu iza polarnika živi ih samo oko osam stotina. Evenki je na ogromnom teritoriju ostalo manje od tri stotine, a Enaca samo oko dvjesto. Tradicionalni način života sjevernih naroda i uzgoj sobova očuvao se na Tajmiru u naseljima Voločanka, Nosok, Tuhard, Potapov i nekim drugim. Ako se vratimo u centar grada, u Matrosovoj ulici br. 21 obavezno treba posjetiti Dom narodnog stvaralaštva, čiji je ulaz napravljen u obliku čume (tradicionalna nomadska sjeverna kuća). Tu se nalazi galerija slika poznatog tajmirskog umjetnika Borisa Molčanova, koji je stvarao slike od grube i fino obrađene kože sobova, kao i velika trgovina sa suvenirima, poput privjesaka sa slikom soba, ali i raznovrsnih skupih figura izrađenih od kljove mamuta.

U prodavaonici suvenira „Mukustur“ u Ulici Četrdeset godina Pobjede 2, također je velik izbor suvenira, ali ono što je vrednije je činjenica da se ovdje nalazi i prava radionica u kojoj se proizvode različite vrste tradicionalnih čizmi od kože sobova, tradicionalne krznene jakne s kapuljačom i različiti nacionalni ukrasi. Ako zamolite prodavačicu da pogledate kako majstor brzo i vješto izrađuje obuću ili komad odjeće, vjerojatno će vam dozvoliti.

„Mi to uglavnom šijemo za naše“, objašnjava Aksinja, vlasnica trgovine „Mukustur“.

„Za naše“ je karakteristična osobina ovdašnje etnokulture, kojoj je masovniji izvoz proizvoda nedostupan zbog udaljenosti tržišta, nedovoljno asfaltnih puteva preko tundre, skupih avionskih karata i istinski surovih klimatskih uvjeta.

Nacionalni simboli starosjedilačkih etničkih skupina danas prodiru u svakodnevicu i kulturnu sredinu Dudinki, čime njezina privlačnost za turiste raste. Međutim, dubinski procesi, koji se odvijaju u životu i doživljaju svijeta sjevernih naroda kojima prijeti izumiranje, vrlo su složeni i povezani (kao i u cijelom svijetu) s utjecajem civilizacije na tradicionalni način života nomadskih naroda. Zato, dok specifična drevna kultura starosjedilačkih naroda nije izgubila svoju simboličku dubinu, dok lokalni majstori još stvaraju, a starosjedilački jezici opstaju, treba što prije skupiti novac za kartu do Dudinke.

Ruski tekst na sajtu Siburbia.ru