Zloglasna Lubjanka: trg nasilja i slobode

Saltikova – vlastelinka koja je ostala bez prava da se naziva ženom 

U XVIII. stoljeću na Lubjanki se nastanila veleposjednica Saltikova, jedan od najsurovijih serijskih ubojica u svjetskoj povijesti. Nedaleko se nalazila Tajna kancelarija. No ako su tamo ljude mučili iz državnih potreba, onda su u kući Saltikove (Saltičihe, kako je u narodu dobila nadimak) seljake mučili radi vlastitog zadovoljstva. 

Darja Saltikova bila je aristokratkinja po porijeklu, pobožna žena, no bavila se otvorenim sadizmom. Do određenog vremena činila se sasvim uračunljivom, ali sve se promijenilo nakon muževljeve smrti. Saltikova je neprestano tukla cjepanicama sluge. Potom je tražila da ih se bičuje, ponekad i do smrti. Postupno je to sve zavoljela te je i sama mučila druge. Znala je spaliti ili iščupati kosu žrtvi. Ponekad bi ofurila sluge uzavrelom vodom. 

Ilustracija Kurdjumova za enciklopedijsko izdanje Velika reforma na kojoj su prikazana mučenja Saltičihe.

Službana istraga navela je broj od 75 ljudi, uglavnom žena i djevojaka, koje je Saltičiha mučila. No moguće da ih je bilo više.

Naposljetku su se seljaci žalili policiji i moskovskom gubernatoru. No imala je veze na dvoru: tamo su se nalazili njezini utjecajni prijatelji, rođaci koji su joj pomagali da svaki put izbjegne kaznu. I davanje mita radilo je svoje. Tek za nekoliko godina žalba je neposredno predana carici Ekaterini II.

Carica se ozbiljno naljutila te je organizirala sudsku raspravu. Na raspravi su uspjeli dokazati 38 ubojstava, no i to je bilo dovoljno za presudu. Veleposjednica je bila lišena svoje plemićke titule i doživotno bačena u samostan, u skučenu sobicu bez svjetlosti. No najzanimljivije je bilo to da je Saltikova bila proglašena muškarcem, carica je smatrala da je takva osoba nedostojna da bude žena! 11 godina provela je u sobici pod zemljom, a potom su je prebacili u jednu od soba u zgradi. Radoznali su se motali oko malenog prozora njezine sobe, a Saltičiha ih je psovala i pljuvala. U zatvoreništu provela je 33 godine.

Muzej straha

Nakon revolucije, kad je u zgradu na Lubjanki ušla sovjetska „tajna policija“, Sveruska izvanredna komisija (VČK), to je bio živ trg na kojem se križalo nekoliko prometnih moskovskih ulica. U centru trga nalazila se velika fontana. Kočijaši su ostavljali pored fontane konje da se odmore ili napiju vode, a sami su odlazili u jednu od mnogobrojnih krčmi na Lubjanki. Ako je Moskovljanin morao nekamo otići, u jedan dio grada ili izvan grada, odlazio je tražiti kočijaša na tom trgu.

Zgrada, u koju se smjestio VČK, ranije je pripadala osiguravajućem društvu Rusija. Društvo je iznajmljivalo stanove i trgovačke prostore. Naposljetku su boljševici likvidirali sva privatna osiguravajuća društva, a u nacionaliziranu zgradu ulazi ČK.

Od 1920. u toj zgradi nalazio se unutarnji zatvor. Kroz njega prošao je poznati terorist Boris Savinkov, veliki pjesnik Osip Mandeljštam, dobitnik Nobelove nagrade za književnost Aleksandar Solženjicin i mnogi drugi. Ovdje su izvršena i strijeljanja.   

Sustav zastrašivanja razrađen je do savršenstva: zatvorenike su dizali na teretnom liftu, uz zaglušujuću buku motora, ili vodili pješke kroz mnogobrojne mračne hodnike i otvore za vrata. Nakon tri dana neprekidnog ispitivanja čovjek izgubi orijentaciju u stvarnosti.

Danas se nekoliko ćelija nekadašnjeg zatvora koriste kao muzej. Neko vrijeme ulaz u muzej bio je otvoren za sve one koji su željeli, no već odavno su za to potrebne propusnice. 

Željezni Feliks

Navečer, 22. kolovoza, nakon sloma Državnog komiteta za izvanredne situacije spomenik je skinut građevinskim kranom uz odobravanja oduševljene mase. Izvor: ITAR-TASS

Nedaleko od zgrade na Lubjanki nalazila se soba za primanje KGB-a. Ovamo su dolazili rođaci nesretnika koji su dospjeli na ispitivanja. Donosili su osobama pod sumnjom namirnice i pisma. Ovamo su dolazili i doušnici, ponekad bi nastao čitav red dobrovoljnih pomoćnika KGB-a.

U 1958. na centru trga, gdje je ranije stajala fontana, pojavio se spomenik Feliksu Dzeržinskom, utemeljitelju VČK-a. Dugo godina bio je glavni simbol represivnog sustava, gotovo do kraha sovjetske vlasti 1991. Prvi postsovjetski gradonačelnik Moskve Gavriil Popov naredio je da se demontira spomenik od 11 tona. 22. kolovoza oduševljena masa pozdravila je kran koji je dignuo Željeznog Feliksa s postolja. Dotad se činilo da će tamo vječno stajati. O spomeniku je bilo mnogo legendi, čak su govorili da je napravljen od čistog zlata.

Nakon skidanja Feliksa su odnijeli u spremište, danas se nalazi u parku umjetnosti Muzeon. S vremena na vrijeme u ruskim medijima nastaju razgovori o njegovom povratku na nekadašnje mjesto.