Elec, najdalji kraj Stare Rusije

Četristo kilometara od Moskve nalazi se grad u kojem vrijeme kao da je stalo još onda kada se tamo školovao i pisao svoja prva djela Ivan Aleksejevič Bunjin, prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Elec je umjesto na gradske rajone i dalje podijeljen na "slobode" (naziv za naselja sa slobodnim stanovništvom iz doba kmetstva). Tvornica šećera, kože, tvornica duhana, destilerija - sve su to zdanja sa stogodišnjom poviješću. U tom gradu teško je naći suvremenu turističku infrastrukturu, do njega još nisu stigli brzi vlakovi. No svaka kvaka na vratima, svaka kuća i svaka ulica izgledaju upravo onako kako su izgledale i krajem 19. stoljeća.

Elec, Lipecka oblast

Elec je posebno bogat kulturnim spomenicima u odnosu na skromnu površinu koju zauzima. Na nešto više od 65 četvornih kilometara nalazi se 226 objekata velikog kulturnog značaja, kao i 90 spomenika regionalne i federalne važnosti. Njegov povijesni dio osim mnogih spomenika krasi izuzetno očuvan stari izgled grada. Točan broj crkava otkriva popularni epitet Eleca, "grada s trideset tri crkve".

Među njima posebno se izdvaja elecka Katedrala Vaznesenja Gospodnjeg koja je i sjedište "eparhije". Izgrađena je u rusko-bizantskom stilu a visina crkve s križem iznosi 74 metra.

Svakoga tko je upoznao znamenitosti Moskve elecka će Vaznesenjska katedrala odmah podsjetiti na moskovsku crkvu Krista Spasitelja, a razlog tome je – isti autor, Konstantin Ton, arhitekt koji je izgradio i Veliki Kremaljski dvorac i Oružejnu palaču. Sredstva za izgradnju Vaznesenjske katedrale prikupljana su 75 godina po najbogatijim gradovima Rusije.

Krajnji posjedi srednjovjekovne Rusije

Dolina rijeke Sosna, koja protječe kraj Vaznesenjske katedrale, u 14. stoljeću smatrala se ruskim krajem. Iza nje se prostiralo tzv. Divlje polje - stari naziv za sve stepska područja kojima su vladali nomadi. Svi koji su napadali Moskvu i Tver s tobolcima punim strijela - Kumani, Mongoli, Krimski Tatari - najprije su spaljivali Elec. Zato je taj grad u svojoj dugoj povijesti mnogo puta obnavljan.

Nasuprot Vaznesenjskoj katedrali nalazi se Crveni trg. Nešto dalje tu je i Spaska kula čiji sat obilježava svaki puni sat.

Dvije najvažnije ulice starog dijela grada su Ulica mira (Torga prije Oktobarske revolucije), jednim dijelom pješačka zona, i Ulica Komunarov (komunaca). Ulica mira tu je više od 400 godina. Danas je njezin središnji dio kao najuža gradska jezgra zatvorena za promet i posebno uređena za pješake. Ako se, međutim, tkogod umori od šetnje, može se provoziti kočijama. Ova ulica puna je lijepih starih drvenih kuća i trgovačkih domova s radnjama koje zatim smjenjuju nešto novije zgrade.

Elec je u Staroj Rusiji predstavljao ruski kraj: iza njega se prostiralo tzv. Divlje polje - stari naziv za sva stepska područja kojima su vladali nomadi. Izvor: Lori / Legion Media 

Doručak i ručak

Dan se može započeti lijepim doručkom (za oko 4.5 eura) u kafiću "Džem" blizu centra grada. Tamo pripremaju "varenike" s nadjevom od krumpira ili višanja po posebnom receptu, jedno od omiljenih jela mještana. To je usput i jedino mjesto u gradu gdje postoji WiFi.

Elec ima samo dva restorana, "Olena" ("Jelen") u ulici Sverdlova i "Elec" u Ulici Komunarov, i oba služe izvrsne obroke za oko 7 eura. Neradnim danima su prepuni, ali uvijek se može naći slobodan stol. Obavezno treba probati elecku okrošku s bijelim raženim kvasom. Elec je inače jedan od rijetkih ruskih gradova gdje se priprema bijeli raženi kvas. Njegov recept je toliko složen da u gradu ima svega nekoliko starosjedilaca koji ga znaju. Kao aperitiv ponudit će vam liker od hrena iz mjesne destilerije. Njegova dobra osobina je to da ne izaziva mamurluk. A uz čaj odlično ide voćni žele od antonovskih jabuka, za koji se smatra da ga je osmislila baka Ivana Bunjina.

Mjesta koja svakako treba vidjeti

Jedna od tradicija ovog grada je i proizvodnja piva: još od 1875. na Litejnoj ulici blizu Konjskog mosta djeluje Elecka pivovara. U blizini pivovare stanovnici obično ljeti sjede za stolovima na obali, uživaju ​​u pogledu na rijeku Sosnu i istočni dio grada i piju razne vrste piva uz slanu zakusku, npr. dimljeni som. Uvijek vlada dobro raspoloženje, svi su opušteni, ali i vrlo pristojni, pa mnogi dolaze i s djecom.

Posjet zavičajnom (etnografskom) muzeju smatra se jednom od glavnih gradskih atrakcija. Osim raznih etnografskih predmeta iz domaćinstva i namještaja iz 19. stoljeća, tamo se čuvaju i predmeti iz Velikog domovinskog (Drugog svjetskog) rata kao što su molotovljevi kokteli predviđeni za uništenje neprijateljskih tenkova.

Još jedno mjesto koje svakako treba vidjeti je nacionalni park "Vorgolʹskie skali" ("Vorgolske stijene") koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najmanji rezervat na svijetu. Taksi do tamo i natrag je oko 15 eura. Na području parka sačuvan je posjed eleckog trgovca Ivana Afanasijeviča Taldikina. Osim gospodskog doma, oronulih fontana i jezera s labudovima još uvijek stoji i stara vodenica iz daleke 1867.

Ivan Bunjin

Stanovnici Eleca svom su znamenitom piscu Bunjin u čast posvetili 3 spomenika. Prvi je Škola br. 1, nekadašnja gimnazija u kojoj se pisac školovao (Sovjetska ulica 121). U školi postoji stalna postavka posvećena piscu. Druga dva spomenika nalaze se u gradskim parkovima: figura pisca u zrelim godinama, u parku u Sverdlovljevoj ulici i Bunjin gimnazijalac u velikom gradskom parku, u kojem je sačuvana i fontana iz doba kada je pisac pohađao gimnaziju. Bunjin je u eleckim pejzažima i uopće životu u tom kraju vidio bit svega što čini nostalgiju ruskog života.

Suveniri

Elec je nadaleko poznat i po svom divnom čipkarskom vezu. Tamošnja tradicija tkanja bijelog pamučnog ili lanenog konca kačkanjem stara je 150 godina. Prije Revolucije u cijelom je okrugu čak 40.000 žena izrađivalo čipku za prodaju. U to vrijeme koristile su se samo prirodne boje: plava se dobivala od različka, žuta od gorocvijeta. Ručno rađeni stolnjak srednje veličine danas se tamo može kupiti za oko 200 eura.