Tuljanima u pohode

Na bjelomorskoj obali Rusije uspješno se razvija novi oblik ekoturizma - susret s tuljanima u njihovom prirodnom staništu. To je bio davni san ruskih zaštitnika životinja - ovakvim turizmom zamijeniti komercijalni lov na te životinje.


Aktivisti su u jednoj godini kampanje postigli nevjerojatan uspjeh - izborili su potpunu zabranu lova na mladunce tuljana u Rusiji. Ova je zabrana na snazi ​​od ožujka 2009. Izvor: strana.ru

Naselje Niljmoguba se nalazi na ušću rijeke Niljme, na Bijelom moru, na samom Polarnom krugu. Najbliža željeznička stanica tako se i zove - „polarni krug“. Zimi su ovdje nanosi snijega do struka, na nebu sija polarna svjetlost, a cijelo ljeto traju bijele noći. Snijeg se topi tek u svibnju. Posljednjih godina ovo područje posjećuje sve veći broj ekoturista kako bi sudjelovali u tjednoj fotografskoj ekspediciji u okviru obilaska staništa tuljana. Ovo je rijetka mogućnost da se ove životinje sretnu u njihovom prirodnom okolišu.


Просмотреть увеличенную карту

„Ovdje u Bijelom moru imamo četiri vrste tuljana“, kaže instruktor Mihail na brifingu grupe i dodaje: „Kao prvo, tu je bradati tuljan. Njega je lako prepoznati po velikim stršećim brkovima. Zatim imamo prstenastog tuljana - na njegovom sivom ili smeđem tijelu nalaze se mrlje u obliku prstenova. Grenlandski tuljan je rijedak gost - on svraća u more samo da donese mladunce na svijet. Tu je i sivi tuljan, ali on živi kod Kolskog poluotoka i ne dolazi kod nas u Veliku Salmu. “


Brkati ljepotani se u proljeće obično okupljaju tamo gdje su mali zaljevi još uvijek okovani ledom. Izvor: strana.ru

Sjeverno ronjenje

U Niljmogubi se u svako doba može iznajmiti oprema i zaroniti u vode Bijelog mora. Tu se nalazi i delfinarij pod otvorenim nebom, gdje se dresiraju veliki dupini beluge, kojima je dom Bijelo more.

„A hoćemo li ih moći pomilovati?“, nije izdržala mama srednjih godina, koja je došla „na tuljane“ s dvanaestogodišnjim sinom. Drugi se sudionici osmjehuju.

Ideja da se turistima pokazuju životinje u prirodnoj okolišu nije nova, ali Rusija nije najpogodnija zemlja za njenu realizaciju. U Rusiji je čak i  u nacionalnom parku teško jamčiti da će se životinja pojaviti, a na medvjeda ili losa čovjek može naletjeti baš onda kada im se najmanje nada. Ruski Sjever se pokazao kao najperspektivnije mjesto za susret čovjeka s prirodom. Velika ledena prostranstva predstavljaju jednu od prednosti - puno je jednostavnije naći životinju na ledu nego u neprohodnim šumama, a osim toga, poznavanje mjesta i trasa migracije pruža gotovo stopostotnu garanciju da će  do susreta s traženom životinjom i doći. Na tome se i zasniva posao svakog vodiča ovdje na Polarnom krugu, na granici Karelije i Murmanske oblasti.

Brkati ljepotani se u proljeće obično okupljaju tamo gdje su mali zaljevi još uvijek okovani ledom. Proljetni led više nije tako čvrst, djeluje kao da se topi i kao da nije sasvim siguran, ali zapravo može izdržati nekoliko tuljana stokilaša. Tuljani su odlični „alpinisti“ - mogu se s bilo kojeg mjesta popeti na ogromnu santu i tako osigurati stratešku sigurnost, jer im se ne može nečujno prikrasti ni čovjek, a ni medvjed s obale.


Tuljani su vrlo plašljivi i oprezni: najmanji ih zvuk može trgnuti iz spokoja i natjerati u bijeg. Izvor: strana.ru

Dok čekaju tuljane da se pojave, prsti im se smrzavaju na okidaču fotoaparata, oči im suze od vjetra, ali to kao da ekoturistima uopće ne smeta

Upravo to je bio san zaštitnika životinja – da dugogodišnji komercijalni lov na tuljane zamijene ekoturizmom. Prije nekoliko godina diljem svijeta došlo je do vala prosvjeda protiv lova na mladunce grenlandskog tuljana, malene bespomoćne novorođene bijele mladunce i one sive koji su tek odbacili dlaku. Takav se lov odvijao u Rusiji i u drugim sjevernim zemljama - u Norveškoj, Danskoj, Kanadi i dr. Tijekom jedne sezone pokolja, koja traje svega deset dana, ubijano je na desetke tisuća „beba“. Za samo jednu godinu kampanje aktivisti su postigli nevjerojatan uspjeh - izborili su potpunu zabranu lova na mladunce tuljana u Rusiji. Ova zabrana na snazi ​​je od ožujka 2009.

Tuljani u blokadi Lenjingrada

Tuljanovo je meso u gladnim ratnim godinama spašavalo stanovnike Arhangelska i opkoljenog Lenjingrada. U Arhangelsku je podignut i spomenik zahvalnosti tuljanu. Tuljanovo je salo korišteno kao gorivo i kao jedan od sastojaka nekih narodnih lijekova.

„Izleti s obilascima staništa tuljana su vremenski vrlo ograničeni“, kaže vodič i dodaje: „Mladunci se rađaju na samom početku ožujka i ostaju snježno bijeli samo dva tjedna, dok se hrane mlijekom. Tih dana organiziramo letove helikopterima iz Arhangelska do santi. Turisti provode cijeli dan u tim 'jaslicama' za tuljane. Mali tuljani su puni povjerenja, ne znaju za strah, čovjek im se može  približiti, može se slikati s njima i podragati ih, najbolje u rukavicama. Miris čovjeka nema nikakav utjecaj na odnos majke prema mladuncu. Mnogo je teže naći malo starije i odrasle tuljane. Zato okupljamo jednu grupu godišnje, početkom svibnja “, nastavlja vodič, „jer tada se led počinje topiti, a obalama se približava bjelomorska haringa. Tuljani se okupljaju u skupine i hrane se haringom. Kod nas led vrlo brzo nestaje s površine mora - dovoljno je da prođe jedan tjedan, i akvatorij postaje neprepoznatljiv. Nakon toga se razdvajaju i nije ih lako pronaći.“


Bradati tuljan iz Bijelog mora. Izvor: strana.ru

Tuljani, a naročito oni mladi, još uvijek ne znaju što mogu očekivati ​​od svijeta. Oni se nisu naučili bilo koga bojati pa ni čovjeka. Ako im sad pokažemo da smo bezopasni, onda drugi put, kada im se približi neprijatelj, neće razumjeti da su u opasnosti.

Instruktor Mihail

Manevri jednog čamca s ekoturistima konačno su se isplatili - uspjeli su se gotovo potpuno približiti jednom zbunjenom tuljanu. Santa na kojoj je stajao nije bila dovoljno čvrsta, pa je pod težinom bradatog tuljana počela pucati, prevrtati se, okretati se na stranu i polako uranjati u vodu, ostavljajući na površini zbunjenu tuljanovu njušku. Turisti iz čamca su se smijali na sav glas i fotografirali. Na povratku svi su bili jako zadovoljni. Razgovarali su o tome kako da ponovno sretnu takvog tuljana.

„Možda da ih namamimo haringom?“, začuo se prijedlog za rješenje problema.

„Nema baš smisla pokušavati, probali smo štošta, ali tuljani su plašljivi“, odgovara Saša i sad već ozbiljnim glasom dodaje: „Ne zaboravite da ih se tako pripitomljava, a to nije dobro za njih.“

„Tuljani, a pogotovo oni mladi, još uvijek ne znaju što mogu očekivati ​​od svijeta“, objašnjava Miša i nastavlja: „Oni nisu naučeni da se bilo koga boje, pa ni čovjeka. Ako im sada pokažemo da smo bezopasni, onda drugi put, kada im se približi neprijatelj neće razumjeti da su u opasnosti.“