Svijažsk, otok s blagom

Na Volgi, blizu grada Kazanja, stoji Svijažsk, nekadašnja tvrđava izgrađena po naredbi Ivana Groznog. Svijažsk je sada otok na Kujbiševskom umjetnom jezeru, prepun neobičnih crkvi, rijetkih freski, tragova ratova i priča iz doba Revolucije.

Veći dio sela oko Svijažska potopljen je kada je 1957. izgrađena Toljatinska hidrocentrala. Sam Svijažsk nalazio se na uzvišenju i pretvoren je u otok, a sva okolna naselja, njive i mnoge građevine ostale su pod vodom. Fotografije portala Ministarstva kulture RF, kultura.rf.

Na rijeci Volgi, usred Kujbiševskog jezera, 30 km uzvodno od grada Kazanja, stoji otok strme obale. Ovdje, na ušću rijeke Svijage, na desnoj obali Volge, naredbom Ivana Groznog sredinom 16. stoljeća izgrađena je vojna citadela i nazvana Ivangorod.

Tvrđava je stekla i počasnu titulu „grada koji je pobijedio Kazanj“, ali je u smutnim vremenima u više navrata morala pružati otpor napadima raznih bandi i brzo je izgubila svoj značaj. Od 17. stoljeća u Svijažsku raste broj manastirskih imanja, cvjetaju zanati i trgovina. Početkom 18. stoljeća zidovi su uklonjeni jer više nisu bili potrebni a 1781. nekadašnja citadela dobiva status grada, u kojem je tada živjelo gotovo 10 000 ljudi. Tako je Svijažsk konačno postao centar kantona u ruskoj provinciji, s manastirskim naseljima, okolnim selima i svetim crkvama. Nekadašnja istaknuta vojna pozicija pretvorila se u duhovni pravoslavni centar Srednjeg Povolžja.

Revolucija 1917. nanijela je bolan udarac dotadašnjem životu mnogih provincijskih gradova u Rusiji. Manastiri su ukinuti i pretvoreni u privremene zatvore, a kasnije u psihijatrijske bolnice. Već 1926. Svijažsk je imao tako malen broj stanovništva da je izgubio status grada. Veći dio okolnih sela je potopljen kada je 1957. sagrađena Toljatinska hidrocentrala. Sam Svijažsk nalazio se na uzvišenju i pretvoren je u otok, a sva okolna naselja, njive i mnoge građevine ostale su pod vodom.


Grb Svijažska, 18. stoljeće. Svijažsk je 1552. prilikom opsade Kazanja bio uporište vojske Ivana Groznog, 1719. postao je centar Svijažske provincije Kazanjske gubernije, a 1781. administrativni centar kantona s vlastitim grbom.

Danas je Svijažsk selo s 300 stanovnika, daleko od civilizacije. Jezerom plutaju ribarski čamci, a na ulicama koje još uvijek nose nazive iz carskih vremena djeca se igraju traženja zakopanog blaga. I zaista nalaze ponekad srednjovjekovni novac, ponekad potamnjele križeve monaha koje su ovdje 1918. strijeljali boljševici. Na ovom otoku kao da se zaustavilo vrijeme - na zaraslom središnjem trgu pasu krave a s manastirskog zvonika iz 17. stoljeća zvono odjekuje po čitavom okrugu i poziva vjernike na bogoslužje.

Ljubitelji ruskih starina dolaze ovamo iz cijelog svijeta. To nije ni čudno, jer izgled administrativnog centra ruskog kantona očuvan je gotovo bez ikakvih promjena. Ovdje se ništa nije gradilo od početka 20. stoljeća. 

Zadnji put plan grada znatno je revidiran nakon požara krajem 18. stoljeća, ali ni te promjene nisu se mnogo odrazile na kamene trgovačke kuće. Te kuće su sačuvane do danas zajedno s dekorativnim prozorskim okvirima i drvenim terasama s pogledom na rijeku. Boljševici su 1920-ih i 1930-ih godina srušili većinu crkvi, a njihove ruševine i danas žalosno stoje po uličicama među kućama. Mali broj crkvi ipak je sačuvan i one su zaista jedinstvene.

Vlada Ruske Federacije predložila je da se povijesni kompleks grada-otoka unese na Popis Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Na nasipu je 2008. napravljen kolnik do Svijažska, iako jedinstveni ambijent otoka sam po sebi daleko više zove na pješačenje - tako se čovjek puno lakše mislima može prenijeti daleko u prošlost.

Lucifer, KainiliJuda?

Kada se u Svijažsku zatekao Lav Trocki, jedan od glavnih ideologa boljševizma, pokrenuo je veliku kampanju protiv „crkvenog mračnjaštva“. Svjedoci kažu da je zajedno s pjesnikom Demjanom Bednim i Vsevolodom Višnjevskim odlučio u gradu podignuti spomenik koji simbolizira trijumf ateizma. Navodno je 1918. u Svijažsk na „vojno-mobilnom frontovskom Lenjinovom vlaku književnika“ dopremljena skulptura Jude Iskariotskog. Danski pisac G. Keller, mogući svjedok tih događaja, pisao je: „Lokalni savjet deputata dugo je vijećao koga izabrati kao glavnog bogoborca. Lucifer je odbačen jer nije bio bezrezervni pristalica komunizma, Kain je bio više mit nego činjenica, stoga su izabrali Judu Iskariotskog kao nesumnjivo povijesnu ličnost. Na spomeniku je Juda prikazan u prirodnoj veličini s pesnicom podignutom k nebu.“ Kažu da je spomenik stajao nekoliko dana i nestao. 

Iz povijesti izgradnje tvrđave

Predaja kaže da je Ivan Grozni u snu došao na hrabru ideju da sagradi vojnu tvrđavu u neprijateljskoj pozadini, gotovo pred nosom kazanjskog kana.

Nakon još jednog  poraza u nizu on je prilikom odlaska s teritorija Kazanjskog kanata primijetio visoko „okruglo“ uzvišenje blizu ušća rijeke Svijage u Volgu. U proljeće, kad je rijeka plavila, uzvišenje je postajalo otok. Ratno lukavstvo smislio je i sproveo u djelo Ivan Virotkov iz Miškina. On je sa svojim sugrađanima godinu dana sjekao šumu i gradio tvrđavu na drugom mjestu, kraj grada Ugliča. Zatim su je srušili, numerirali svako brvno i cijeli taj označeni materijal otposlali niz rijeku. U svibnju 1552. brodovi sa spremnom tvrđavom dospjeli su na odredište. Tvrđavu je podizalo 75 tisuća ljudi. Za samo četiri tjedna teren je raščišćen od šume i podignuta je nepristupačna tvrđava, veća čak i od moskovske. U trenutku kada je do Kazanja stigla vijest o podignutoj tvrđavi, oko nje je prema nekim izvorima bilo već 150 tisuća ruskih vojnika. Samo nekoliko mjeseci kasnije prijestolnica Kazanjskog kanata osvojena je i razorena, a Svijažsk je počeo pretendirati na ulogu administrativnog centra novih ruskih zemalja, zajedno sa „zmijskom kćeri“, kako su tadašnji ljetopisci nazivali osvojeni Kazanj. No blistavi uspon tvrđave Svijažsk bio je kratkog vijeka.

U šetnji kroz Svijažsk ne propustite:

Manastir svetog Ivana Preteče

Osnovan je 4. srpnja 1551. Drevna crkva Svete Trojice koja se nalazi u manastiru danas je sve što je sačuvano od nekadašnje tvrđave Ivana Groznog. U njoj se uoči odlučujućeg pohoda 1552. molio 22-godišnji car Ivan zajedno sa svojim slavnim vojvodama Gorbatij-Šujskim i Kurbskim. Na ulazu u crkvu nalazi se muzej posvećen podizanju Svijažska i osvajanju Kazanja. Skromnu atmosferu male drvene crkve i zrak pun mirisa voska upotpunjuje rijedak ikonostas s natpisima na latinici netipičnima za Rusiju. Po svoj prilici izradili su ga majstori iz zapadnih i južnih graničnih oblasti tadašnje Malorusije.

Manastir Uzašašća Presvete Bogorodice

Manastir je osnovan 1555. godine. Centralna crkva posvećena je Uzašašću Presvete Bogorodice. Gradila ga je slavna pskovska družina Jakovljeva i Širjaja, koja je zatim gradila i hram Vasilija Blaženog u Moskvi i Kazanjski kremlj. Unutrašnjost hrama broji 1080 kvadratnih metara ukrašenih freskama jedinstvenim u svijetu. Među prikazanim likovima je i u Rusiji rijedak lik sv. Kristofera s konjskom glavom, Ivan Grozni pa i sam Gospod koji se odmara na postelji nakon stvaranja svijeta.

Crkva Svetog cara Konstantina i carice Elene

Ova crkva jedini jedina je sačuvana parohijska crkva Svijažska. Najprije od drveta, na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće na mjestu stare podignuta je nova crkva od kamena.

Spomenici

Centralne ulice Svijažska čuvaju proporcije i strukturu ruskih gradova 19. stoljeća koji su se u pravilu podizali na obalama rijeka. U Uspenskoj, Moskovskoj i Nikoljskoj ulici, kao i na glavnom trgu danas obraslom u travu, nalaze se zanimljive kuće s izrezbarenim drvenim terasama, kao i stroge državne zgrade i eklektične vile bogatih trgovaca.

Znamenite su još i kuća trgovca Kamenjeva, restaurirana 2011., zatim zgrada Kantonskog učilišta iz 1830. gdje se sada nalazi seoska škola sa svega nekoliko učenika, i bivši starački dom s kraja 19. stoljeća, danas preuređen u hotel. U tijeku je restauracija nekoliko državnih zgrada koje će postati dio povijesnog muzeja Svijažska.

Tekst na ruskom jeziku na kultura.rf.