Sol čista kao Budine suze

Voda jezera Baskunčak po koncentraciji soli slična je vodi Mrtvog mora, ali ima drugačiji mineralni sastav. Fotografije: portal Ministarstva kulture Ruske Federacije, kultura.rf.

Legenda kaže da su jednom davno dva sveta Kalmika prenosila planinu s Urala na Volgu. Prolazivši stepom, naišli su na lijepu djevojku, i jednom od njih na trenutak kroz glavu prođe grešna misao. To je bilo dovoljno da izgubi koncentraciju i ispusti planinu te se ona obruši na dva Kalmika. Nakon nekog vremena na ovu planinu dođe sam Buda, sjedne i počne oplakivati svece koji tako nesretno nastradaše. Od Budinih suza u podnožju planine nastane slano jezero Baskunčak.

Jezero Baskunčak jedinstvena je prirodna pojava. Drevno more od kojega su prije mnogo milijuna godina nastali današnje Crno i Azovsko more te Aralsko i Kaspijsko jezero (koja se u Rusiji često nazivaju i „morima“), čas je preplavljivalo ovo područje, čas se povlačilo, ostavljajući za sobom slojeve soli. Te naslage zatim su se pokrivale debelim slojevima mulja, vapnenca i drugih sedimentnih materijala. Kasnije su podzemni izvori ponovo počeli iznositi nakupljenu sol na površinu i tako se formiralo najveće i jedno od najslanijih jezera na svijetu.

Površina jezera Baskunčak iznosi više od 100 kvadratnih kilometara. Površinske naslage soli dosežu i do 10 m pod zemljinu površinu a talog soli na dnu jezera visok je 6 km. Prema nekim procjenama, duboko pod zemljom ima toliko soli da bi samo jezero moglo zadovoljiti ljudske potrebe u sljedećih 4000 godina.

Sol iz jezera vadili su već i Skiti, Hazari, Kumani i Tatari. Kad je ove prostore zauzela Zlatna Horda, eksploataciju soli počeli su kontrolirati tatarski kanovi, koji su kao radnu snagu koristili zarobljenike. Rusi su preuzeli proizvodnju soli kada je 1556. Astrahanski Kanat pripojen ruskoj državi. Međutim, ozbiljnija eksploatacija soli počinje tek od 1747. godine. Tada je radi zaštite proizvodnje od nomadskih napada podignuta manja vojnička utvrda, „Kordon“, opremljena s dva topa i potrebnom količinom đuladi.

Kada su prestali česti rušilački napadi, proizvodnja soli postepeno je dosegla industrijsku razinu. Na ovoj lokaciji istovremeno je radilo 25 tisuća radnika (koji su vadili, tovarili i prevozili sol). Sol je iz jezera izvlačilo 5 tisuća deva a 15 tisuća volovskih zaprega prevozilo ju je do odredišta.

Uvjeti rada u ono vrijeme bili su vrlo teški. Dok su motkama i ašovima razbijali sol, radnici su do koljena stajali u jezerskoj vodi tako visokog saliniteta da je u njemu gotovo nemoguće potonuti (takva voda bez problema zadržava ljudsko tijelo na površini, tako da se na njemu može ležati na leđima i potrbuške). Radnici su i noćivali na obali jezera u podzemnim zemunicama ili u kolibama. Tek 20-ih godina 19. stoljeća počela je mehanizacija proizvodnje, koja je dovršena 1931., kada su strojevi u potpunosti zamijenili ljudsku snagu.

Danas se na ovom nalazištu vadi i 1,5 milijun tona soli godišnje, što je oko 80% ukupne količine soli koja zadovoljava ruske potrebe. Ovo jezero specifično je i po svojim samoobnovljivim resursima. Na mjesto izvađene soli izvori nanose novu sol, pa se nakon nekog vremena iskorištena parcela poravna s ostatkom površine jezera.

Jezero Baskunčak izvor je dragocjenog prirodnog resursa, ali i neobično mjesto za rekreaciju. Turisti se ovamo dolaze kupati u ljekovitoj vodi i udisati zrak bogat bromom i fitoncidima.

Voda jezera Baskunčak po koncentraciji soli slična je vodi u Mrtvom moru, ali ima drugačiji mineralni sastav. Kupanje u takvoj vodi preporučuje se za liječenje kožnih bolesti, bolesti uha, grla, nosa, dišnih organa, probavnog i živčanog sustava. Ljekovito blato, koje se također nalazi kraj obala jezera, ima antiinflamatorni i analgetički učinak a poboljšava i prehranu tkiva (trofizam) i cirkulaciju krvi. Ipak, najsigurnije je liječenje obavljati uz nadzor liječnika specijalista jer postoje oboljenja za koja je upotreba tako slane vode kontraindicirana.

Jezero Baskunčak dio je Bogdinsko-Baskunčanskog nacionalnog parka, koji je osnovan 1997. U njemu je na snazi poseban režim zaštite prirodnih bogatstava a samo jezero proglašeno je spomenikom prirode.