Pustozersk, privlačnost priviđenja

Groblje grada-priviđenja Pustozerska. Fotografija: Semjon Kvaša.

Jedan od najvažnijih spomenika u oblasti Rusije koja se pruža iza sjeverne polarnice a koju Rusi nazivaju Zapolarje grad je Pustozersk, snježna pustinja i groblje bez ijedne kuće. Podignut krajem 15. stoljeća, ovaj grad je u potpunosti napušten sredinom 20. stoljeća. Do njega ne vode putevi a možete mu prići jedino čamcem ili biciklom za vrijeme kratkog ljeta, ili motornim sanjkama zimi. Međutim, unatoč tome, ovo mjesto vrijedi posjetiti i uvjeriti se da i pustoš ponekad itekako može predstavljati kulturnu vrednotu, ne manje no kamena ili drvena zdanja.

Narjan-Mar je prijestolnica Nenjeckog federalnog okruga, administrativne jedinice Ruske Federacije iza sjeverne polarnice. Susjedna Arhangelska oblast ljubomorno pogleda na ovaj okrug jer se tu, pod tundrom, nalaze velike količine nafte. U okrugu živi samo 40 tisuća stanovnika, od čega je oko 7000 Nenaca, malobrojnog starosjedilačkog sjevernog nomadskog naroda koji se bavi uzgojem sobova. Njih oko 1100 živi u tundri, putuje sa stadima sobova, vozeći sa sobom privremene građevine, „čume”, velike šatore od pruća i životinjskog krzna.

U svojim nomadskim seobama Nenci ne prolaze pored Pustozerska: oni ne vole to mjesto, čije i samo ime ukazuje na pustoš.

Pustozersk je napušten prije pola stoljeća. Posljednja stanovnica se odavde odselila početkom 1960-ih i svoju brvnaru prevezla na splavi niz rijeku Pečoru do susjednog sela Ustje. Grad je tada izbrisan s popisa naseljenih mjesta i tako je završena njegova gotovo petostoljetna povijest.

Pustozersk je osnovan 1499. po nalogu velikog kneza Ivana III iz nekoliko razloga. Moskovska kneževina je nedugo prije toga osvojila Novgorod, a sve sjeverne zemlje od Baltičkog mora do Urala pripadale su ili ovisile o Novgorodskoj republici. Stoga je valjalo na tom prostoru utvrditi Moskovsku kneževinu. Gotovo u isto vrijeme Moskva je osvojila Perm i nekoliko zemalja na Uralu i odmah iza Urala. Pri tome su dobre trgovačke puteve prema Sibiru kontrolirali Tatari, ponajviše Kazanjski kanat. Zato je zimski sjeverni put bio strateški vrlo značajan. Osim toga, sjeverni šumski narodi (Pustozersk se nalazio na granici tundre) isporučivali su životinjsko krzno, najvažniji izvozni proizvod Moskovke kneževine, stoga su tvrđava i grad u ovoj oblasti bili potrebni kako bi se upravo tamo od njih prikupio danak.

Krajem 15. stoljeća izgrađena je drvena tvrđava (ostrog). U 17. stoljeću u Pustozersku je živjelo oko 1000 stanovnika, što za ono vrijeme nije bilo malo. Tada je ovaj grad postao i mjesto kamo su prijestupnike slali u progonstvo i zatočeništvo. U Pustozersku je bio zatočen i protopop Avakum, jedan od predvodnika ruskog raskola, crkvenog i duhovnog građanskog sukoba, koji je u Rusiji bio svojevrsni pandan pojavi reformacije i protestantizma na Zapadu. Avakum Petrov, prvi ruski pisac, autor potresnih memoara, 12 godina je proveo u Pustozersku u zemljanoj tamnici u vodi i mrazu, a zatim je spaljen na lomači, do kraja se ne odrekavši svojih uvjerenja. Pustozersk je u Rusiji poznat upravo po ovom događaju.

 
Na putu za Pustozersk. Fotografija: Nina Vančugova.

Krajem 18. stoljeća grad je počeo izumirati. Rijeka je promijenila tok i počela presušivati, pa su njome prestali ploviti veliki trgovački brodovi. Glavni putevi trgovine pomiču se prema jugu. Krznene životinje u cijelom području su istrijebljene i ljudi polako napuštaju grad. Do početka 20. stoljeća od grada je ostalo selo, a 60-ih godina prošlog stoljeća potpuno je izbrisan s popisa naseljenih mjesta.

 
Mjesto na kojem je 500 godina bio mali grad od 1960-ih više nije na popisu naselja Rusije. Fotografija: Semjon Kvaša.

I tako, danas u spomen-parku koji se zove Pustozersk nema gotovo ničeg. Stoji samo spomen-ploča koja označava da je na tom mjestu nekada bio grad, dok je na mjestu na kojem se pretpostavlja da je spaljen protopop Avakum podignut spomen-križ. Starovjerci su podigli kapelu i trpezariju, koji se nalaze u blizini, ali još uvijek u zaštićenoj zoni u kojoj je zabranjena gradnja. Zato su ove građevine podignute bez temelja i liče na šatore od brvna. Tu je još i groblje, i to je uglavnom sve. Pri selidbi stanovnici su svoje kuće ili odvozili na splavima ili ih napuštali. Napuštene kuće su rastavljane, a drvo je iskorišteno za ogrjev. Budući da se grad nalazio iza sjeverne polarnice, ogrjev je bio preduvjet za preživljavanje. Ova pustoš ostavlja pomalo mučan dojam, posebno ako se prisjetimo da je ovo nekada bio grad za velike podvige, poput svih gradova pionira na sjeveru, ali i za strašna mučenja, kao u slučaju Avakuma.

Čak se i muzej grada Pustozerska u Narjan-Maru nalazi dvadesetak kilometara od spomen-parka, u napuštenom filmskom arhivu punom kutija s filmskim vrpcama. Muzej ima izdašnu financijsku podršku. Okrug je, naime, za muzej kupio nekoliko motornih i običnih sanjki kako bi zimi organizirali posjete Pustozersku, specijalne kostime i obuću koje muzejski radnici rado iznajmljuju turistima, a i moderne bicikle i čamce za posjetitelje ljeti. Muzej planira restaurirati i pustozersku crkvu. Radi se o ožbukanom hramu od brvana iz prve polovine 19. stoljeća, oličenom tako da podražava kamenu gradnju. Hram je iz Pustozerska prevezen u selo Ustje i djelomično porušen. Sada je muzej dobio sredstva za restauraciju crkve u Ustju jer je izgradnja u Pustozersku zabranjena. Tamo će podići i muzejsko selo, čajanu i konačište. Radnici muzeja prepuni su optimističnih planova. I zaista, sve je više onih koji žele posjetiti ovu pustoš i groblje na mjestu gdje je nekada bio značajan grad i poznata tamnica.