Lovozerski Saami, čitači polarne svjetlosti

114 otoka za meditaciju: regija Lovozera i Sejdozera nalazi se iznad polarnog kruga. Subarktička klima ovdje je ublažena zahvaljujući utjecaju tople Golfske struje. Polarna noć traje 44 dana, a 61 dan traje polarni dan. Izvor: ITAR-TASS.

114 otoka za meditaciju: regija Lovozera i Sejdozera nalazi se iznad polarnog kruga. Subarktička klima ovdje je ublažena zahvaljujući utjecaju tople Golfske struje. Polarna noć traje 44 dana, a 61 dan traje polarni dan. Izvor: ITAR-TASS.

Pripadnici naroda Saami, koji žive na Kolskom poluotoku na ruskom krajnjem Sjeveru, gataju pomoću polarne svjetlosti i jedini su bjelački narod koji i danas uzgaja sobove. U Rusiji danas živi manje od dvije tisuće predstavnika ovog ugrofinskog naroda, a većina ih je u Lovozeru, u Murmanskoj oblasti. Samo ovdje može se još uvijek čuti njihov jezik, koji tako neobično odzvanja u našim ušima.

Lovozero, otok Kurga. Visoki borovi škripe dok se ljuljaju i iglicama paraju nebo. Okolo su močvare, litice, pješčane obale. Brvnara na starom pristaništu kupa se u mirisnom šipražju brusnice i močvarne maline, a ribarski čamac, nedaleko od obale, ljulja se na valovima. Stigli smo na kraj svijeta. Malo dalje, u jutarnjoj magli, skriva se otok Čolma. Iza njega su Čorni i Kobrasuol. Na teritoriju Lovozera nalazi se 114 otoka različite veličine i svaki je na kraju svijeta. Najveći otok je Kurga. S jezerima i brojnim otočjem zauzima površinu od 7 km.


Močvarna malina. Fotografija iz slobodnih izvora.

Lovozero i Sejdozero nalaze se u samom središtu Kolskog poluotoka i već stoljećima su svetinja za pripadnike naroda Saami. „Sejdi“, ili svetišta, protežu se duž čitave obale Kolskih jezera. Legenda kaže da u njima počivaju mnoge ljudske tajne i da ih nipošto ne treba uništiti. Stanovnici ovih krajeva i danas tu prinose žrtve i donose darove. Litica Kujvčor, ili Kujva, glavno je svetište naroda Saami na Kolskom poluotoku. Ogromna stijena na ovoj litici ima oblik ljudske figure.

„To je Kujva-nojd, šaman koji je oteo ljepoticu iz naroda Saami. A Sejdozero je uzelo njezine suze“, priča vodič Stepan dok u ruci prevrće grozd crvenog ribizla.

Kujva je glavni junak saamskih legendi u kojima se pojavljuje u različitim ulogama: kao šaman ili kao zli čarobnjak koji je izgubio snagu, ili kao heroj i zaštitnik. Tko god on bio, stijena s njegovim konturama i danas predstavlja svetinju stanovnicima ovih mjesta. Stijena je izbrazdana mnogobrojnim pukotinama i nalikuje na ljudsku figuru.

Iako se Lovozero i Sejdozero nalaze iznad Polarnog kruga, tundra je preplavljena mirisima zrele močvarne maline i crvenog ribizla čiji su plodovi isto tako slatki kao i u južnijim krajevima. Subarktička klima ublažena je toplinom Golfske struje. Ovdje polarna noć traje 44 dana, a 61 dan traje polarni dan.

Branje močvarnih malina, ribolov, uzgoj sobova i lov – to su osnovna zanimanja žitelja saamskog sela Lovozero, osnovanog još krajem 16. stoljeća. Saami su jedini bjelački narod na svijetu koji se bavi uzgojem sobova. Nekada su napasali svoja stada duž Finske i Norveške, ali oblikovanje državnih granica vezalo ih je za određeni teritorij. Na obali jezera je 65 godina radila prva stanica u Rusiji za proučavanje polarne svjetlosti. Sadašnje Lovozero, „prijestolnicu ruske Laponije“, čine zgrade iz sovjetskog razdoblja i selo koje mještani u šali zovu „Pariz“.

Kuće od opeke, razbacane i usamljene, jedva se naziru u bijeloj magli, a svaka kuća kao da se nalazi na kraju svijeta, kao da iza nje, tamo u magli, nema više ničega. Uskom ulicom, po ispucanom asfaltu, prolazi mladić svijetle kose u čizmama od jelenje kože. Njegova atletska figura siječe bjelkasti dim.

„Prelijepa Katrin“, narodna pjesma naroda Saami.

Sob je za Saame i danas najvažnija životinja: meso soba njihovo je glavno jelo, od njegove kože prave toplu odjeću, obuću i torbe, od rogova suvenire i ljekovite meleme. Glavno poduzeće u selu je jelenska zadruga „Tundra“. Njezini karakteristični torovi jedna su od ovdašnjih turističkih atrakcija. Sobovi se kolju u zimskom razdoblju, između prosinca i veljače (nažalost, vegetarijanci bi na sjeveru umrli od gladi) i tada se može probati stroganina (sirovo meso koje se smrznuto siječe na tanke listiće). Upravo odavde započinju ekskurzije popularnih turističkih ruta do Sejdozera, Lovozerskih tundri te splavarenje po rijekama Kurga, Sara i Cara.

Saami s Kolskog poluotoka. Gravura prema fotografiji iz 1871. godine.

Veliko zanimanje za ova mjesta ne može se objasniti samo ljepotom prirode, bogatom nacionalnom kulturom ili jedinstvenim prirodnim spomenicima, već i time što na Kolski poluotok i danas dolaze avanturisti u potrazi za Hiperborejom, mitološkom zemljom koja je opjevana u starogrčkoj književnosti i omiljena je tema pisaca znanstvene fantastike.

„Priča se da su ovdje nekada živjeli Hiperborejci. To je nešto kao Atlantida. Dolazili su znanstvenici i istraživali. Neki sumnjaju u to, a neki i vjeruju. Oni i ne znaju da sam ja Hiperborejac“, zadovoljno se smješka ribar Apolinarije dok se izležava u čamcu na pješčanoj obali. „Svi smo mi ovdje Hiperborejci...“

Postoji pretpostavka da su Hiperboreja, Atlantida i Lemurija kontinenti koji su potonuli u vodama svjetskog oceana prilikom sudara litosfernih ploča. Neki smatraju da je prije ledenog doba saamsko Sejdozero bilo središte hiperborejske civilizacije, a da su Saami potomci Hiperborejaca i čuvari njihovog učenja. Na dnu jezera i u planinama se i danas nalaze ostaci drevnih zdanja i svetišta nepoznatog porijekla.

U Lovozero se može stići zrakoplovom Moskva-Murmansk (cijena povratne karte je oko 300 eura), a zatim 190 km autobusom ili taksijem. Vožnja taksijem košta u prosjeku 70-100 eura.

U povijesti se mit o Hiperborejcima smatra lokalnom inačicom utopijskih predstavljanja naroda koji žive na kraju svijeta“. Takva predstavljanja karakteristična su za drevne kulture.

Žabe šuškaju u trstici. Tamo u daljini, na drugoj strani jezera, vide se svjetla ribarskih čamaca. Zamišljamo kako plovimo dalje na sjever i stižemo u Hiperboreju. U krvi nam je vjerovati u ono što se ne može dokazati. Nekada je na Kolskom poluotoku cvjetao šamanizam, dok su danas Saami većinom pravoslavni, međutim, osim toga, oni jako poštuju vidare.

Lovozero, na obali rijeke Virme, posljednje je naseljeno mjesto. Iza njega su samo tundre, močvare, bezbrojna jezera i staništa sobova. Kraj svijeta nalazi se upravo ovdje, a to potvrđuju i geografija i narodna predaja. Ako on postoji još negdje, možete to dokazivati do beskraja – saamske legende za to ne znaju.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće