Visoravni i beskrajna tundra poluotoka Kole podsjećaju na pejzaže koje Ray Bradburry opisuje u svom djelu „Marsove kronike“. Ova daleka zemlja dio je Rusije i na njoj živi popriličan broj Rusa. Lokalno stanovništvo živi u kućama na saonicama. Često ih šibaju vjetrovi toliko jaki da mogu potpuno otpuhati psa sa zemlje. Dok još ne nastupi potpuni mrak, nad njihovim glavama vidi se samo grimizno nebo.
Ovdje od 10. prosinca do 3. siječnja vlada potpuni mrak, ali se uobičajeni poslovi puno ne mijenjaju tijekom tih 2000 sati tame, koja ovu oblast prekrije svake godine.
Grad Lovozero, koji mlađe generacije s ljubavlju zovu „Lav-Ozero“ („Jezero ljubavi“, od engleske riječi „love“ – ljubav), nalazi se u središtu poluotoka Kole i prijestolnica je ruskog dijela Laponije, zemlje čije su ime mnogi od nas naučili čitajući bajke u djetinjstvu. Istoimena oblast je najprostranija i najrjeđe naseljena regija u Murmanskoj oblasti.
Prikaz veće karte |
Istočno od Lovozera, na obali, nalazi se Gremiha – „selo letećih pasa“. Do sela se može doći jedino vodenim putevima i to samo po lijepom vremenu. Tijekom zime, snježne vijavice i morske oluje mogu i više tjedana zarobiti posjetitelje u ovom selu. Jaki vjetrovi mogu podići pse ili sitnije životinje u zrak, a kada je vrijeme zaista loše, ljudi se moraju držati za metalne ograde duž pješačkih staza, postavljenih po cijelom naselju.
U usporedbi s Gremihom, Lovozero se može smatrati tihim malim zaselkom u tundri.
„Imamo stan i kuću u Lovozeru. Međutim, ne možemo ostaviti sobove. U grad idemo jednom mjesečno kako bismo kupili neophodne namirnice i okupali se“, kaže Tatjana, uzgajivačica sobova u Gremihi. „Naš sin Jegor jednom nam je obećao da će sagraditi saunu, ali nije uspio. Utopio se prije šest godina.“
Tatjana i njezin muž Valerij žive u maloj kući napravljenoj od drveta i smole. Poredane uz zidove, stoje posude s ukusnim i hranljivim močvarnim malinama i brusnicama. Kada treba izaći iz kuće, Tatjana oblači kaput od kože soba. Gulaš od sobovog mesa uobičajeni je obrok ovog bračnog para. Ove vidljive veze nisu jedine koje Tatjanu i njezinog supruga vežu za sobove. Oni su Komi – pripadnici polunomadskog autohtonog naroda ruskog Sjevera i uzgajanje sobova im je u krvi.
Dok još ne nastupi
potpuni mrak, nad glavama stanovnika poluotoka Kole vidi se samo
grimizno nebo. Izvor: Anton Panjin/Vjačeslav Vazjulja.
Njihov prijatelj Miša imao je drugačije ideje. „Znate li zašto se vlasnici krda sobova ne žele vratiti u grad? Znaju da će se, ukoliko se presele, propiti. Ljudi se u Lovozeru brzo odaju alkoholu. Dosada i hladnoća – težak je to život“, rekao je Miša.
U Rusiji živi preko 40 takozvanih „malobrojnih naroda Sjevera, Sibira i Dalekog Istoka“. U njih se ubrajaju i lovozerski Saami i Komi. Neki od ovih naroda nestaju i danas broje svega nekoliko desetaka ljudi. Većina starosjedilaca živi na Krajnjem Sjeveru, u oblastima Kamčatke, Čukotke, Jamalo-Neneckog autonomnog okruga i dalekoistočnog otoka Sahalin. U Rusiji postoje mnogobrojni i razrađeni zakoni koji štite prava i tradicionalni način života autohtonog stanovništva. Tijekom proteklih 15 godina, provedena su tri federalna programa s ciljem poboljšanja kvalitete života starosjedilaca.
Miša više voli putovati snowmobilom (vozilo za snijeg). Preko zime organizira putovanja saonicama i snowmobilom, a ljeti vodi izletnike u obilazak poluotoka Kole. Ponekad vodi turiste kod obitelji koje uzgajaju sobove, gdje za malu naknadu mogu jahati ove životinje.
„Turisti su uglavnom iz Rusije, Skandinavije i SAD-a i zaljubljenici su u ekstremne uvjete života. Nitko ovdje ne dolazi slučajno. Naravno, za put se morate pripremiti. Ne može svatko živjeti u tipiju (konusnom šatoru od kože) ili se voziti 13 sati snowmobilom. Međutim, ovdje sve ima nekakav poseban šarm. Ovaj predio izgleda kao da ste sletjeli na drugi planet“, kaže Miša.
„Lokalne vlasti su ranije planirale projekt 'Ruska Laponija‛ s hotelima i skijaškim stazama. Cijela stvar je propala, ali nam zapravo i ne bi bilo potrebno mnogo da ovdje razvijemo turizam. Samo kada bi oni htjeli pomoći malim poduzećima započeti s poslovanjem!“
Miša i njegova braća rade i kao volonteri u spasilačkim potragama za ljudima zarobljenim u snijegu, pomažući tako timovima iz Murmanska i Hibinija. „Ljudi koji nisu iz ovih područja, lako se izgube. Mi onda slijedimo njihove tragove na snowmobilima“, objašnjava Miša. „Ali ovo ima i lošu stranu jer sve to radimo besplatno.“
„Ne bojim se života!“, kaže Tatjana. „Jedini problem su psi – lovci ih ne zatvaraju preko noći. Lovački pas može rastrgati soba na komade. Što tu dvoje ljudi može učiniti? Ponekad ih vlasnici dođu smiriti, ali već sljedećeg dana, psi ponovo tumaraju po cijelom jezeru.
Kada sobovi pojedu svu mahovinu kojom se hrane, obitelj se pakira i seli na drugo mjesto. „Naš dom je na saonicama, imamo pokretan toalet, tako da selidba na novo mjesto nije nikakav problem“, objasnila je Tatjana. „Osim kada nam snijeg zatrpa ugljen pa ga ne možemo otkopati.“
„Teško je kad se netko mora sam boriti“, dodaje Miša. „Ako predvodnik sobova pobjegne, svi će pobjeći. Ako se jedan od njih izdvoji, odluta negdje, on stane – i na kraju se vrati u stado. Oni trče dok se ne umore kako se ne bi smrzli. Teško im je kada su sami.“
Čini se da se mentalitet sobova prenosi na stanovnike Lovozera. Zanemarivo mali broj ljudi odlazi u grad, ali ga istovremeno malo njih i napušta. Postoji nešto – umor, strah od drugačijeg načina života, potreba – što ljude navodi na ostanak s onima koji su im slični, a to održava broj stanovnika na stabilnoj brojci. Trenutno ovdje živi 2 828 ljudi.