Stalker 2.0: Kako žive u ruskim gradovima-sablastima

U Korzunovu se razdragano prisjećaju prošlosti, ispraznih trgovina u kojima je uvijek u  sovjetsko vrijeme manjkalo namirnica, mladih kolega i dugih polarnih dana kad se do samog jutra nije odlazilo na počinak. Izvor: Anton Panin / Vjačeslav Vazjulja

U Korzunovu se razdragano prisjećaju prošlosti, ispraznih trgovina u kojima je uvijek u sovjetsko vrijeme manjkalo namirnica, mladih kolega i dugih polarnih dana kad se do samog jutra nije odlazilo na počinak. Izvor: Anton Panin / Vjačeslav Vazjulja

Priča o tome kako u mrtvim gradovima žive ljudi, a junaci i dalje ostaju junacima – samo za to nitko ne zna.

U Rusiji postoji gotovo 20 tisuća gradova-sablasti: naseljenih mjesta koja su nastala okolo strateški važnih objekata ili bogatih nalazišta, no koja su naposljetku napuštena jer su u međuvremenu postala nepotrebna. Najpoznatiji scenarij – polagana smrt gradova, koji su nastali za vrijeme sovjetske utrke u naoružanju te velikih izgradnji. Poslije raspada SSSR-a nije bilo više ni financija koje su podržavale život mnogobrojnih poduzeća ni patriotizma koji je bio svojevrsni pokretač sovjetskog progresa. Iza intrigantnog naziva ''mrtvi grad'' skriva se tisuću ljudskih priča o rastancima, preseljavanjima i dugogodišnjim čekanjima u redu na novi stan u drugom gradu. Sad je promjena mjesta boravka svakodnevna pojava. No za razliku od većine imigranata stanovnici gradova-sablasti nemaju se kamo vratiti „kući“.

Film „Stalker“ redatelja Andreja Tarkovskog iz 1979. godine snimljen je po motivima romana Piknik kraj puta braće Strugackih. Danas postoji 42 izdanja romana u više od 20 država svijeta. Nakon filma Tarkovskog riječ „stalker“ se trajno učvrstila u ruskom jeziku te počela označavati vodiča, koji se s lakoćom snalazi u mjestima i područjima koji su drugima slabo poznati.

Po svojoj prilici ima više virtualnih zajednica koje su posvećene gradovima-sablastima nego što ima samih gradova. Pa ipak o „mrtvom“ naselju Korzunovo poznato je sasvim malo: nalazi se iza Polarnog kruga, na 30 kilometara od rusko-norveške granice, nakon što se raspustio vojnički garnizon čini se da ovdje više nitko ne živi. No postoji i podatak koji je malo kome poznat: u vojno-zrakoplovnoj bazi Sjeverne flote, koja se nalazila nedaleko od garnizona, ovdje je vojnu službu služio Jurij Gagarin, prvi svjetski astronaut. Osim toga, na Internetu se mogu naći raznovrsne poruke o „gomilici luđaka“, koji su ostali živjeti u srušenom gradu te odbili udobne stanove u obližnjem Murmansku.   

Svjetlost farova osvjetljava mećavu i cestu zanesenu snijegom. Ta se prostranstva iza Polarnog kruga pojavljuju zimi putnicima kroz svoje tamne konture brdašaca i vojnih objekata, montažnih kuća s kvadratnim otvorima beživotnih prozora i drveće, koje se pod težinom snijega povilo do promrzle zemlje – pejzaž koji nas okružuje podsjeća nas na ambijent filma Stalker. Čini se da su niske temperature spasile od propadanja ruševine Korzunova, njegove spomenike s odbijenim nosevima i zahrđale aute, pretvorivši ih u eksponate sovjetske epohe. U tami i gotovo gromkoj tišini čuje se kako pada snijeg. Neočekivano odjekuje smijeh. U kućama jednokatnice vide se djeca, koja se utrkuju u sportskoj odjeći. Djevojčice s mašnama koketno razgovaraju na klupčici. Mlada svijetloplava djevojka zviždi svojom zviždaljkom.    

Djecu iz obližnjih naselja i kuća u susjedstvu, koje se na prvi pogled čini kao da su napuštene, razvozi na predavanja maleni školski autobus. U Korzunovu živi oko 250 ljudi, kuće  № 42 i №43 griju se na kotlovnicu; u prozorima uprave, osnovne i srednje škole svjetlo je uključeno gotovo čitav dan. Tijekom polarnih noći dan traje samo nekoliko sati.     

Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine 19 432 naseljenih mjesta u Rusiji postoji samo na papiru: službeno tamo nitko ne živi. To je otprilike 8 500 jedinica više nego što je to bilo prema podacima popisa iz 2005. godine. Osim tog, 2005. godine postojalo je 34 802 naselja čije je brojno stanje stanovništva bilo manje od 10 stanovnika.

O Gagarinu u Korzinovu podsjećaju nas biste junaka sovjetske astronautike i nekadašnjih vođa, koje stoje nasuprot uprave, te plavo-zeleni avion koji radnici, koji su došli iz susjednog naselja, ukrašavaju po staroj, dobroj tradiciji vijencima uoči Nove godine. Gomila dječurlije s oduševljenjem gleda upaljena svjetla. Djeca se kreću po naselju na klizaljkama, tako je sve veselije: tragovi klizaljki stalno se susreću na snijegom zanesenim ulicama. Prazne duplje kuća i napuštene zgrade čine onaj dio njihovog djetinjstva koji je kod druge djece zauzet za seoski ili gradski krajolik.  

„Odavno smo prestali primjećivati te ruševine. Kad se pukovnija raspuštala, a ljudi započeli odlaziti, svi smo bili, naravno, jako tužni. No to je tako uvijek s rastancima. Iz praznih kuća pljačkaši su odnijeli gotovo sve“, prepričava Tatjana, direktorica lokalne škole. „Prije mnogo godina mužu i meni su dali stan u Krasnodaru. No mi smo odlučili ovdje ostati. U Korzunovu imamo posao, godišnji odmor imam tri mjeseca, tad odlazimo na jug. A i općenito govoreći, mi smo jednostavno već umorni. Ovdje imamo svoj kutak, dom, ne bismo željeli sve ispočetka započinjati...“. Mjesto Korzunovo bilo je određeno kao naselje – vojnici su ovamo doputovali iz različitih krajeva Rusije u pratnji svojih žena i djece. Tako je prije 35 godina ovamo dospjela i Tatjana.  

}

U Korzunovu se razdragano prisjećaju prošlosti, ispraznih trgovina u kojima je uvijek u  sovjetsko vrijeme manjkalo namirnica, mladih kolega i dugih polarnih dana kad se do samog jutra nije odlazilo na počinak. Nakon 1998. godine, kad se pukovnija premjestila iz Korzunova u Severomorsk, ovdje više nije ostalo ni trgovina ni zrakoplovne luke s koje se za budzašto moglo odletjeti u Moskvu. 

„Zašto smo mi svi ovdje ostali? To je dosta složeno pitanje. Svatko ima svoje razloge. Sama nostalgija nije dovoljna da bi se donijela odluka“, govori Vladimir, nekadašnji vojni pili, a danas predavač OBŽ-a (nauka koja se bavi proučavanjem opasnosti za čovjeka te načinima na koji se čovjek može od njih zaštiti op. red.). „U školi kod nas rade mlade nastavnice, koje su odrasle u Korzunovu, završile škole u Murmansku te se vratale. Ovdje uči jako malo lokalne djece, sve više iz susjednih naselja gdje su vojnici još uvijek ostali, a škole tamo nema. Zbog toga ovdje živimo. Svake godine nam govore kako će okolne baze raspustiti, pa ćemo ostati bez posla. No ipak svo to vrijeme živimo kao i uvijek, po starom...“

U ljeto 1965. godine Gagarin se vratio u Korzunovo kao poznati astronaut. Održao je govor u istoj školi №7 unutar koje se danas nalazi maleni muzej u njegovu čast. Učenici, sudionici muzejskog kluba ljubitelja astronautike čija tradicija seže još iz sovjetskog vremena, provode ekskurzije, uključujući i za strance. Svake godine ovamo dolaze turisti iz Norveške, Finske, Velike Britanije i drugih država. Ponekad iz Rusije ovamo navraćaju službene delegacije. U ostalo vrijeme „Kuća Gagarina“ je prazna i pod ključem. 

Većina „gradova-sablasti“ nalazi se u središnjem dijelu Rusije: Središnjem, Sjevero-zapadnom i Privolškom okrugu, u regijama s najvišim udjelom starog stanovništva u državi. Iza Polarnog kruga „gradovi-sablast“' gradili su se u skladu sa sovjetskim programom kultiviranja zemalja Dalekog sjevera, koji je odražavao pretenzije SSSR-a prema područjima Sjevernog ledenog oceana.

Marina Popova, voditeljica muzeja, doputovala je u Verhnee Luostari, naselje koje se nalazi nedaleko od Korzunova, zajedno sa svojim mužem i vojnikom iz tople Alma-Ate. „Isprva je bilo jako teško, nisam mirno mogla izaći u trgovinu, prošetati se po gradu. Alma Ata je veliki grad, tamo ima puno ljudi, auta, a ovdje nema ničeg“, nastavlja Marina. „No svake godine postajalo je sve lakše živjeti i sad više ni ne želim otići iz ovih mjesta. Kod nas je takav običaj: ako žena vojnika tijekom prvih mjeseci ne pobjegne kući, onda će ona ovdje ostati čitav život. U sjeveru ima nešto neobjašnjivo. Nešto što te poziva i privlači“.

Sunce se nije ni pojavilo iza horizonta, ta što bi se drugo i moglo očekivati od Polarne noći! Nakon dvosatnog sutona ponovno se smrkava. Mjesec se, velik kao sunce, podiže nad prijevojom. Njegova hladna svijetlost pada na klizalište ispred škole, dvije kuće s jedva ozarenim prozorima, avion ukrašen vijencima. Djeca idu kući, bacajući jedno drugo u snježne nanose diljem puta i igrajući se s psom. Bez mjesečeve svjetlosti Korzunovo će ponovno postati samo tamne konture s praznim prozorima. 

„Korzunovo će živjeti dok mi živimo... I to je sve.“, zaključuje Tatjana.

To što postoji Korzunovo je rezultat mnogogodišnjeg rada i samožrtve njegovih stanovnika.  S ustrajnošću i upornošću obitelji vojnika podižu u njemu svoju, posebnu zajednicu koja je stvorena od nostalgije, straha pred nepoznatim, navike, umora, želje da se živi u redu i miru. Čini se da nisu samo niske temperature spasile naselje od propadanja, nego i vrijeme koje je ovdje stalo, uranjajući u epohu sovjetskih eksponata. Moguće da sovjetski patriotizam, koji oni još uvijek nisu izgubili, ne dopušta im da previše obraćaju pažnju na hladnoću i tamu, oni u mislima nastavljaju sebe smatrati junacima, a svoje postupke pravim podvizima. Za samopožrtvovnost danas više neće dobiti ni medalju i odobravanje drugih, ni premiju za višegodišnji rad na sjeveru. Međutim, daleko od toga da je istinskim junacima premija najvažnija.