Stalker 2.0: Kako žive u ruskim gradovima-sablastima

U Rusiji postoji gotovo 20 tisuća gradova-sablasti: naseljenih mjesta koja su nastala okolo strateški važnih objekata ili bogatih nalazišta, no koja su naposljetku napuštena jer su u međuvremenu postala nepotrebna. Najpoznatiji scenarij – polagana smrt gradova, koji su nastali za vrijeme sovjetske utrke u naoružanju te velikih izgradnji. Poslije raspada SSSR-a nije bilo više ni financija koje su podržavale život mnogobrojnih poduzeća ni patriotizma koji je bio svojevrsni pokretač sovjetskog progresa. Iza intrigantnog naziva ''mrtvi grad'' skriva se tisuću ljudskih priča o rastancima, preseljavanjima i dugogodišnjim čekanjima u redu na novi stan u drugom gradu. Sad je promjena mjesta boravka svakodnevna pojava. No za razliku od većine imigranata stanovnici gradova-sablasti nemaju se kamo vratiti „kući“.

Po svojoj prilici ima više virtualnih zajednica koje su posvećene gradovima-sablastima nego što ima samih gradova. Pa ipak o „mrtvom“ naselju Korzunovo poznato je sasvim malo: nalazi se iza Polarnog kruga, na 30 kilometara od rusko-norveške granice, nakon što se raspustio vojnički garnizon čini se da ovdje više nitko ne živi. No postoji i podatak koji je malo kome poznat: u vojno-zrakoplovnoj bazi Sjeverne flote, koja se nalazila nedaleko od garnizona, ovdje je vojnu službu služio Jurij Gagarin, prvi svjetski astronaut. Osim toga, na Internetu se mogu naći raznovrsne poruke o „gomilici luđaka“, koji su ostali živjeti u srušenom gradu te odbili udobne stanove u obližnjem Murmansku.   

Svjetlost farova osvjetljava mećavu i cestu zanesenu snijegom. Ta se prostranstva iza Polarnog kruga pojavljuju zimi putnicima kroz svoje tamne konture brdašaca i vojnih objekata, montažnih kuća s kvadratnim otvorima beživotnih prozora i drveće, koje se pod težinom snijega povilo do promrzle zemlje – pejzaž koji nas okružuje podsjeća nas na ambijent filma Stalker. Čini se da su niske temperature spasile od propadanja ruševine Korzunova, njegove spomenike s odbijenim nosevima i zahrđale aute, pretvorivši ih u eksponate sovjetske epohe. U tami i gotovo gromkoj tišini čuje se kako pada snijeg. Neočekivano odjekuje smijeh. U kućama jednokatnice vide se djeca, koja se utrkuju u sportskoj odjeći. Djevojčice s mašnama koketno razgovaraju na klupčici. Mlada svijetloplava djevojka zviždi svojom zviždaljkom.    

Djecu iz obližnjih naselja i kuća u susjedstvu, koje se na prvi pogled čini kao da su napuštene, razvozi na predavanja maleni školski autobus. U Korzunovu živi oko 250 ljudi, kuće  № 42 i №43 griju se na kotlovnicu; u prozorima uprave, osnovne i srednje škole svjetlo je uključeno gotovo čitav dan. Tijekom polarnih noći dan traje samo nekoliko sati.     

O Gagarinu u Korzinovu podsjećaju nas biste junaka sovjetske astronautike i nekadašnjih vođa, koje stoje nasuprot uprave, te plavo-zeleni avion koji radnici, koji su došli iz susjednog naselja, ukrašavaju po staroj, dobroj tradiciji vijencima uoči Nove godine. Gomila dječurlije s oduševljenjem gleda upaljena svjetla. Djeca se kreću po naselju na klizaljkama, tako je sve veselije: tragovi klizaljki stalno se susreću na snijegom zanesenim ulicama. Prazne duplje kuća i napuštene zgrade čine onaj dio njihovog djetinjstva koji je kod druge djece zauzet za seoski ili gradski krajolik.  

„Odavno smo prestali primjećivati te ruševine. Kad se pukovnija raspuštala, a ljudi započeli odlaziti, svi smo bili, naravno, jako tužni. No to je tako uvijek s rastancima. Iz praznih kuća pljačkaši su odnijeli gotovo sve“, prepričava Tatjana, direktorica lokalne škole. „Prije mnogo godina mužu i meni su dali stan u Krasnodaru. No mi smo odlučili ovdje ostati. U Korzunovu imamo posao, godišnji odmor imam tri mjeseca, tad odlazimo na jug. A i općenito govoreći, mi smo jednostavno već umorni. Ovdje imamo svoj kutak, dom, ne bismo željeli sve ispočetka započinjati...“. Mjesto Korzunovo bilo je određeno kao naselje – vojnici su ovamo doputovali iz različitih krajeva Rusije u pratnji svojih žena i djece. Tako je prije 35 godina ovamo dospjela i Tatjana.  

}

U Korzunovu se razdragano prisjećaju prošlosti, ispraznih trgovina u kojima je uvijek u  sovjetsko vrijeme manjkalo namirnica, mladih kolega i dugih polarnih dana kad se do samog jutra nije odlazilo na počinak. Nakon 1998. godine, kad se pukovnija premjestila iz Korzunova u Severomorsk, ovdje više nije ostalo ni trgovina ni zrakoplovne luke s koje se za budzašto moglo odletjeti u Moskvu. 

„Zašto smo mi svi ovdje ostali? To je dosta složeno pitanje. Svatko ima svoje razloge. Sama nostalgija nije dovoljna da bi se donijela odluka“, govori Vladimir, nekadašnji vojni pili, a danas predavač OBŽ-a (nauka koja se bavi proučavanjem opasnosti za čovjeka te načinima na koji se čovjek može od njih zaštiti op. red.). „U školi kod nas rade mlade nastavnice, koje su odrasle u Korzunovu, završile škole u Murmansku te se vratale. Ovdje uči jako malo lokalne djece, sve više iz susjednih naselja gdje su vojnici još uvijek ostali, a škole tamo nema. Zbog toga ovdje živimo. Svake godine nam govore kako će okolne baze raspustiti, pa ćemo ostati bez posla. No ipak svo to vrijeme živimo kao i uvijek, po starom...“

U ljeto 1965. godine Gagarin se vratio u Korzunovo kao poznati astronaut. Održao je govor u istoj školi №7 unutar koje se danas nalazi maleni muzej u njegovu čast. Učenici, sudionici muzejskog kluba ljubitelja astronautike čija tradicija seže još iz sovjetskog vremena, provode ekskurzije, uključujući i za strance. Svake godine ovamo dolaze turisti iz Norveške, Finske, Velike Britanije i drugih država. Ponekad iz Rusije ovamo navraćaju službene delegacije. U ostalo vrijeme „Kuća Gagarina“ je prazna i pod ključem. 

Marina Popova, voditeljica muzeja, doputovala je u Verhnee Luostari, naselje koje se nalazi nedaleko od Korzunova, zajedno sa svojim mužem i vojnikom iz tople Alma-Ate. „Isprva je bilo jako teško, nisam mirno mogla izaći u trgovinu, prošetati se po gradu. Alma Ata je veliki grad, tamo ima puno ljudi, auta, a ovdje nema ničeg“, nastavlja Marina. „No svake godine postajalo je sve lakše živjeti i sad više ni ne želim otići iz ovih mjesta. Kod nas je takav običaj: ako žena vojnika tijekom prvih mjeseci ne pobjegne kući, onda će ona ovdje ostati čitav život. U sjeveru ima nešto neobjašnjivo. Nešto što te poziva i privlači“.

Sunce se nije ni pojavilo iza horizonta, ta što bi se drugo i moglo očekivati od Polarne noći! Nakon dvosatnog sutona ponovno se smrkava. Mjesec se, velik kao sunce, podiže nad prijevojom. Njegova hladna svijetlost pada na klizalište ispred škole, dvije kuće s jedva ozarenim prozorima, avion ukrašen vijencima. Djeca idu kući, bacajući jedno drugo u snježne nanose diljem puta i igrajući se s psom. Bez mjesečeve svjetlosti Korzunovo će ponovno postati samo tamne konture s praznim prozorima. 

„Korzunovo će živjeti dok mi živimo... I to je sve.“, zaključuje Tatjana.

To što postoji Korzunovo je rezultat mnogogodišnjeg rada i samožrtve njegovih stanovnika.  S ustrajnošću i upornošću obitelji vojnika podižu u njemu svoju, posebnu zajednicu koja je stvorena od nostalgije, straha pred nepoznatim, navike, umora, želje da se živi u redu i miru. Čini se da nisu samo niske temperature spasile naselje od propadanja, nego i vrijeme koje je ovdje stalo, uranjajući u epohu sovjetskih eksponata. Moguće da sovjetski patriotizam, koji oni još uvijek nisu izgubili, ne dopušta im da previše obraćaju pažnju na hladnoću i tamu, oni u mislima nastavljaju sebe smatrati junacima, a svoje postupke pravim podvizima. Za samopožrtvovnost danas više neće dobiti ni medalju i odobravanje drugih, ni premiju za višegodišnji rad na sjeveru. Međutim, daleko od toga da je istinskim junacima premija najvažnija.