Stipe Pletikosa: "Spartak" je moj klub, baš poput "Hajduka"

19. svibnja 2017. Sport Express
Hrvatska nogometna zvijezda Stipe Pletikosa proslavio se u Rusiji igrajući za „Spartak”, a nakon završetka karijere nogometaš se posvetio školovanje i provođenju vremena s obitelji. O svojim dojmovima o Rusiji i povratku u Hrvatsku Stipe je razgovarao s novinarom Sport-Expressa, a RBTH Hrvatska omogućuje svojim čitateljima da intervju pročitaju na hrvatskom jeziku.
Stipe Pletikosa
Stipe Pletikosa na utakmici Lokomotiv - Rostov / Izvor: Dmitrj Golubovič/Global Look Press

Uspjeh i razočaranje u Rusiji

U intervjuu je Stipe rekao da je „Spartak“ jedina momčad koja je u njegovom srcu zauzela jednako važno mjesto kao „Hajduk“. A sada, kada je saznao da je „Spartak“ postao prvak, u grudima mu „je sve gorjelo“.

Prve utakmice u Rusiji Stipe će se dugo sjećati, jer nije bio dobro upoznat sa situacijom i nije znao da navijači vole Wojciecha Kowalewskog. „Izlazim na teren na utakmici s 'Amkarom' na stadionu Lužnjiki, pogledam na tribinu, a tamo se vijore zastave s brojem 32, Wojciech na gol i sve u tom stilu. Sam sam sebi rekao: 'Stipe, Stipe, kuda si ti došao!' No na kraju sam s dobrim stavom i dobrom igrom preokrenuo situaciju u svoju korist. U 'Spartaku' sam postao svoj čovjek.“

Danas u Rusiji postoji muzej Spartaka, u kojem su prikupljene snimke o svakom nogometašu koji je igrao za „Spartak“, a radi se o više od 600 ljudi! „Vidio sam svoje fotografije, trenutke s utakmica. Na svijetu nema puno klubova koji se toliko brinu o svojim bivšim nogometašima. 'Spartak' je dokazao da mu je povijest važna. I to je odlično. U muzeju sam na telefon snimio puno videa, sada ću ih gledati doma i prisjećati se. To su osjećaji koji će ostati sa mnom do smrti“, kaže Stipe.

Međutim, nisu sva sjećanja tako dobra, postoje i ona prilično neugodna. Primjerice, kada ga je trener Karpin stavio na klupu zbog ograničenog broja stranaca u ligi. Pletikosa se pokušao više isticati na treninzima, ali nije imao šanse.

 

O radu u hrvatskom ministarstvu

Stipe Pletikosa smatra da je današnja generacija igrača mnogo slabija, ne samo u Rusiji, nego u cijelom svijetu. Prema njegovim riječima, kvaliteta igrača je pala, a time su i cijene dobrih igrača postale sulude. „Mislim da niti jedan nogometaš ne može koštati sto milijuna eura. To je nestvaran novac.“

Danas je odrasla cijela generacija koja živi na pametnim telefonima i računalnim igrama. Dječaci se zatvaraju i sjede kod kuće. U Hrvatskoj su me uključili u rad Ministarstva sporta na razvoju dječjeg nogometa. Pokušavamo učiniti nešto kako bismo djecu vratili na igrališta.“

Stipe Pletikosa govori o svom sinu, koji ima sedam godina, i njegovim vršnjacima koji uopće ne izlaze na ulicu. Nogometašev sin tri puta tjedno trenira na akademiji, a nogomet igra i vikendom. „To ispada pet-šest sati nogometa tjedno, a ja sam samo na ulici tjedno provodio više od dvadeset sati.“

 

O novcu

Stipe smatra da je jedna od najvažnijih osobina čovjeka – znati kako upravljati novcem. „Meni osobno je pet ili pedeset milijuna – isto. Da. Netko želi ploviti na jahti dugoj dvadeset metara, no meni bi bila dovoljna ona od sedam. Moja mala jahta usidrena je u Splitu. Njome upravljam sam, prošao sam posebnu obuku.“

 

Povratak u „Hajduk”

Povratak u „Hajduk“ iz „Šahtara“ za Pletikosu je bio vrlo težak. Zvali su ga u zagrebački „Dinamo“ – glavni rival kluba iz Splita. „Morate raditi ono što vam nalaže srce. Ako je tvoj matični klub od tebe napravio čovjeka i nogometaša, nema tog novca zbog kojeg bih izdao te ljude i otišao najljućem protivniku. Kada sam odbijao otići u Zagreb, prvenstveno sam razmišljao o sebi i o svome ocu – strastvenom navijaču 'Hajduka'. Nisam ga mogao izdati. Možda je to bila najispravnija odluka u mom životu.“

 

Planovi za budućnost

„Trenutno tri moja najbolja prijatelja rade kao glavni treneri – Igor Tudor u ' Galatasarayju', Ivan Jurić u ' Genoi', Ivan Leko u belgijskom ' Sint-Truidenseu'. Svi oni su me zvali, no ja to ne želim. Od nogometa se i jesam oprostio kako bih posvetio vrijeme obitelji. Imam četvero male djece, najstariji ima sedam godina. Kada ste nogometaš, imate jamstvo da ćete tri do pet godina provesti na jednom mjestu. A kada ste trener, možete izgubiti tri utakmice i dobiti otkaz. Također ne želim živjeti odvojeno od obitelji. To je i bio jedan od razloga zašto sam otišao iz 'Rostova' – let do Splita je bio predug. Da sam nastupao u Moskvi, bilo bi mnogo jednostavnije. Obitelj bi trebala uvijek biti na prvom mjestu, a kod mene to jest slučaj. Također ne želim seliti djecu iz jedne zemlje u drugu. Neka rastu u okruženju u kojem se osjećaju ugodno. Sigurno će to biti Hrvatska. Ipak, to mislim danas. A što će biti u budućnosti…“

Izvorni članak na ruskom jeziku.

+
Like us on Facebook