Narodni korijeni ruskih olimpijskih pobjeda

Prije nekoliko godina, moj prijatelj otišao je u SAD gdje je s nekoliko sunarodnjaka iznajmio kuću. Jedna od zabava bila im je igranje igre „noževi“. Iako su bili iz različitih krajeva Rusije, svi su znali pravila. Cilj igre je zabadanje noža u zemlju kako bi se „odsjekao“ komad protivničkog teritorija. Kad su to vidjeli susjedi, pozvali su policiju, ali sve je završilo bez problema. Policija se uvjerila u miroljubivu prirodu ove zabave te su ubrzo i sami naučili pravila. „Noževi“ vuku porijeklo od stare igre pod imenom svajka koja se igrala u predrevolucionarnoj Rusiji.

Svajka

Fotografija iz slobodnih izvora

U jednom od drevnih ruskih epova igra svajka upotrijebljena je kao metafora za seksualni čin, što nije slučajno. Simbol šivaizma, jednog od najstarijih religijskih kultova, jeste lingam, spoj prstena (ženskog simbola) i palice (muškog simbola). Predmeti ovih oblika upravo se koriste u svajci, što očigledno ukazuje da ova igra ima duboke korijene koji sežu do pretkršćanskog doba. Igra je bila veoma popularna u svim slojevima ruskog društva – od seljaka do plemića. Čak su i je carevići, odrasli u izoliranoj sredini vladarskog doma, znali igrati. Svajka je imala značajnu ulogu i u jednom od najvažnijih trenutaka ruske povijesti.

Najmlađi sin Ivana Groznog, carević Dimitrije, bio je slabog zdravlja i bolovao od epilepsije. Kad je njegov stariji brat Fjodor stupio na prijestolje Dimitrije je poslan u grad Ugljič, kako bi ga sačuvali od opasnosti koje su ga vrebale na dvoru u prijestolnici. Kad je Dimitriju bilo svega devet godina, u Moskvu je 1591. stigla vijest da je dječak preminuo tako što je tijekom igranja svajke dobio napad epilepsije, izgubio svijest i povrijedio se oštrim klinom koji se koristio u igri. Rusi nisu povjerovali u priču da se onesviješteni carević sam povrijedio klinom koji mu je ostao u ruci i odmah su počele kolati glasine kako su ga, zapravo, ubili bojari koji nisu željeli da on dođe na prijestolje. Bez obzira na to koja je verzija priče točna, smrt carevića Dimitrija izazvala je krizu u dinastiji i početak

Smutnog doba u Rusiji, okončanog dolaskom dinastije Romanovih na tron. A što se dogodilo sa svajkom? Nakon revolucije iz 1917. i abdikacije posljednjeg cara, igra noževima postupno ju je potisnula.

Lapta

Fotografija iz slobodnih izvora

Lapta se igra pomoću palice i lopte, slična je kriketu i bejzbolu. U igri sudjeluju dva tima – jedan udara loptu ravnom drvenom palicom, a drugi je pokušava uhvatiti i dodirnuti člana suprotnog tima koji servira. Ova igra ne zahtijeva mnogo novca – sve što vam je potrebno jesu drvena palica i lopta. Kao što je poznati pisac Aleksandar Ivanovič Kuprin zabilježio: „Lapta zahtijeva okretnost, dobar kapacitet pluća, timski duh, koncentraciju, snalažljivost, brzinu, preciznost, snažan udarac i čvrstu vjeru u vlastitu pobjedu. Ovo nije igra za ljenjivce ili kukavice.“

Heer šaalgan, umjetnost lomljenja kralježnice Lomljenje kralježnice golim rukama, „polo“ s jarcem bez glave i oderavanje ove životinje, kao i mnoge druge zanimljive vrste fizičkih aktivnosti imaju status službenog nacionalnog sporta u raznim dijelovima Rusije, s dugom i ozbiljnom tradicijom. Naravno, svi sportaši koji se bave ovim vještinama voljeli bi jedog dana vidjeti ih i na Olimpijadi ...

Nije sasvim izvjesno kako je lapta nastala, a nema dokaza da se u Rusiji igrala prije vladavine Petra Velikog, koji je ovu igru početkom 18. stoljeća uveo u rusku vojsku. Možda je ovaj vladar, koji je na svojim putovanjima po Europi posjetio Englesku, bio inspiriran kriketom? Nikad nećemo saznati, ali je ovaj njegov potez imao značajne posljedice – laptu su do 20. stoljeća upražnjavali vojnici kao vrstu fizičke vježbe. Otad je postala omiljena u čitavom narodu.

Službena natjecanja održavala su se u jednom kratkom razdoblju tijekom 1950-ih, a od tada je lapta postala omiljena igra djece u unutrašnjosti Rusije, u selima i predgrađima. Tako je, recimo, tijekom 1980-ih ova igra bila vrlo popularna među djecom u predgrađu grada Tambova, dok djeca iz centra grada za nju nisu nikad čula.

Ruski savez lapte osnovan je 1990-ih i prvenstva u ovom sportu održavaju se u mnogim ruskim krajevima. U današnje vreme zaživjela je još jedna stara igra – gorodki.

Gorodki

Izvor: ITAR-TASS

Za igru gorodki može se reći da je prava ruska igra, jer u drugim kulturama gotovo da ne postoji sličan sport. Cilj igre je porušiti kraće drvene štapove, poredane na različite načine, tako što se gađaju palicom.

Igra gorodki vjerovatno je nastala u 18. stoljeću u Rusiji. Njemački umjetnik Christian Geisler zapisao je 1805. sljedeće: „Ova igra postoji samo u Rusiji, jer je za nju potrebna velika snaga. U njoj sudjeluju jaki i čvrsti ljudi kakvi žive u ovoj zemlji surove klime... Rusi često igraju ovu igru kad se okupe u većem broju.“ Neki stranci su zabilježili da članovi pobjedničkog tima ponekad uzjašu one koji su izgubili – ova praksa je nestala krajem 19 stoljeća.

Najpopularniji sportovi ruskih careva Ruski carevi veoma su uživali u bavljenju spotom - igrali su šah sa svojom djecom, biljar sa stranim uzvanicima, vozili bicikl po dvoranama Zimskog dvorca ili igrali tenis. Uoči početka Zimske olimpijade u Sočiju Ruska riječ predstavlja najdraže sportove careva i imperatora Rusije.

Gorodki je bila igra naročito omiljena u običnom narodu u gradovima i selima, ali ne i među plemstvom, izuzev na služenju vojnog roka – grof Lav Tolstoj sjeća se kako su on i njegovi prijatelji plemićkog porijekla igrali gorodki u vojnoj kasarni na Kavkazu. U vrijeme sovjetske vladavine, plemstvo je nestalo, pa je gorodki postala igra radnika i seljaka. I najvažniji ljudi boljševičkog pokreta voljeli su gorodki. U posljednjim godinama svoga života Lenjin je imao običaj igrati i po nekoliko sati svake večeri, a Staljin je bio još strastveniji igrač.

„Bilijar, kuglanje, gorodki – otac je igrao svaki sport za koji je bilo potrebno oštro oko,“ pisala je Svetlana Alilujeva, Staljinova kćerka. Na svom seoskom imanju imao je teren za gorodki i često je igrao sa svojim tjelohraniteljima. Umjetnik Evgenij Kacman, koji je imao priliku Staljina posjetiti u njegovoj dači (tradicionalnoj ruskoj vikendici), prisjeća se sljedećeg: „Josif Visarionovič Staljin bio je najbolji u igri gorodki. Kad je ciljao palicom, lice mu je poprimalo posebni izraz i zračilo posebnom energijom, kao da se na kongresu partije bori za vlastite stavove“. Staljin je imao običaj igrati s gostima gorodki, hvaleći se vlastitom spretnošću.