Svjetski rekorder o junačkom činu koji ga je udaljio od karijere

Izvor: RIA „Novosti“

Izvor: RIA „Novosti“

U Moskvi je 6. listopada započela štafeta Olimpijskih igara u Sočiju. Među onima kojima je povjerena baklja prvog dana štafete bio je Šavarš Karapetjan, 11-struki rekorder u podvodnom plivanju, koji je žrtvovao svoju karijeru radi spašavanja ljudskih života.

16. rujna 1976. Karapetjan je s bratom i trenerom džogirao te se slučajno našao na mjestu na kojem se trolejbus srušio u jezero. Bez razmišljanja Šavarš je skočio u vodu, na dubini od 10 metara, pri nikakvoj vidljivosti, razbio je staklo i počeo izvlačiti ljude. Karapetjan je spasio 20 od 92 putnika. Izvukao je puno više putnika, no samo se dvadesetoro, na žalost, uspjelo vratiti u život. Nakon toga Šavarš je teško obolio od pneumonije i završio u bolnici na mjesec i pol dana. Temperatura se nije spuštala ispod 40 stupnjeva. Vrativši se u sport, Karapetjan je napravio još jedan svjetski rekord, no morao je zaboraviti na svoju veliku karijeru.

Uvijek se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao da ga je sama sudbina poslala. Dvije godine prije tog događaja Šavarš Karpetjan je spriječio pad autobusa u tjesnac. A i pomagao je vatrogascima da izvuku ljude iz vatre...  

Najskuplje Olimpijske igre u povijesti
Olimpijske igre u Sočiju bit će najskuplje Igre u povijesti. Tijekom 8 godina u njihovu pripremu bit će uloženo više od 51 milijarde dolara. Igre 2008. u Pekingu stajale su 45 milijardi, a u Londonu oko 30 milijardi. Najviše će biti utrošeno na prometnu infrastrukturu Sočija, grada dugog više od 150 km.

„Jednostavno sam bio bliži od ostalih“. Gospodine Karapetjan, vaša fraza koju ste izrekli u 70-im ne gubi na aktualnosti. Doduše, u njoj se već krije neki drugi smisao. Na internetu ima puno videa, u kojim palicama na cesti tuku nemarnog vozača, a svi ostali sjede u automobilima i snimaju to na mobitel kako bi potom stavili na internet. Umjesto toga da jednostavno skoče u pomoću, zaštite čovjeka.

Sve ovisi o odgoju. Čovjek se rađa kao tabula rasa. Puno tog ovisi o tome tko ga odgaja i kojim vrijednostima ga uče u životu. 

Ispričat ću vam što mi se dogodilo početkom godine. Vozio sam auto i slučajno sam se „ubacio“ u traku jednom vozaču. Zaustavili smo se na semaforu jedan pored drugog. Mladi čovjek otvara prozor. Već sam se pripremio na jezikovu juhu koju će mi sasuti ulice A on: „Dragi čovječe, odredite kamo ćete – nadesno ili nalijevo“. Vidite, jako mi je lijepo objasnio u čemu sam pogriješio. Nakon tog više se nikad na cestama nisam ni na koga derao. 

U nedjelju sam nosio baklju po Moskvi. I to je bila lekcija za mene. Čovjek nikad ne prestaje učiti.

A kako ste uopće trčali? Ipak ste u godinama, slabijeg zdravlja...

Sportaš uvijek ima unutarnji osjećaj je li spreman. Moja glavna zadaća bila je dostojno primiti i predati štafetu. Biti duhovno na istoj razini s onim sportašima koji će nastupiti na Olimpijskim igrama. Ipak poznajem njihov put. Ne želim da samo sudjeluju u Sočiju i da se popnu na pijedestal, već da svi oni postanu pobjednici.

Vratimo se na onu priču s potonulim trolejbusom. To se sve odvijalo pred očima vašeg oca. Što vam je rekao kad se to završilo? 

Naravno, moj otac je sve to teško proživljvao. No smatrao je da sam sve pravilno učinio. Riskirao sam život da bio spasio 92 putnika. Otac danas ima 85 godina. Još je jako bistar i daje mi kao i prije jako puno životnih savjeta.

Je li istina da vam se nitko od preživjelih nije došao zahvaliti?

Ne, ne može se to reći. Znate, čovjek tek u bolnici dođe k sebi. Ne razumije što se događa oko njega. A nisam ni ja jedini koji je spašavao. Svi ljudi su se udružili, sve službe radile su zajedno. Samo 6-8 metara dijelilo me je od mjesta tragedije, a hitna pomoć nije bila blizu. To je jedinstveni slučaj u povijesti, kad je prijevozno sredstvo palo u vodu i već je za 45 minuta napravljeno sve što se moglo napraviti.

GRAFIKON:
Olimpijska baklja Igara u Sočiju 2014.

A što se tiče zahvala... Dobio sam oko 75 tisuća pisama. Malo je ostalo od onih koji su preživjeli. Mnogi su već mrtvi. Neki žive u Americi, jedan u St. Peterburgu, drugi u Kijevu. Tu i tamo se čujemo.

Jeste li spasili vozača trolejbusa?

Da. Ljudi su se našli u vodi, zato što je izbila tučnjava. Vozač se posvađao s putnikom i dobio pajserom po glavi. Kad je izašao iz zatvora, radio je u voznom parku. Putnik koji ga je udario također je nedavno oslobođen.

Često ste govorili da za vas nema razlike između Rusije, Gruzije, Armenije. No sad živite i radite u Moskvi? Kako se osjećate kad vidite grad koji grca u etničkim sukobima?

Odnos ljudi koji donose odluke u ovom društvu prema tom  pitanju je nepravilan. Svijet mora biti bez granica, bez gladi i rata. Kad odbijamo od sebe ljude, oni automatski postaju naši neprijatelji. Ako pridošlicama pomognemo da svladaju jezik, pružimo im potrebna znanja, oni će nam pomoći graditi ceste, podići gospodarstvo.

Ali iz Srednje Azije dolaze ovdje za kruhom i žive u užasnim uvjetima. Njihov prioritet nije svakako naučiti jezik...

Da, ali treba donijeti takve zakone u kojima jasno piše na temelju čega imigrant može ostati u našoj državi.

Vaš sin se bavi plivanjem. Pričuva je u ruskoj reprezentaciji. Uvijek ste sebi postavljali najviše ciljeve. Vidite li ga kao pobjednika Olimpijade u budućnosti? 

VIDEO:
Olimpijski plamen počeo svoj put po Rusiji

Daj Bože. Njegov cilj je nastupiti na Olimpijskim igrama. U našoj obitelji postoje sve titule osim olimpijskog prvaka. „Oče, utabaj mi put“, govorio mi je sin. Dakle, olimpijskim plamenom otvorio sam mu put na Olimpijskim igrama.

Zamislite da štafetu olimpijskog plamena odjednom zaustave zbog nepoznatih razloga. Gleda vas cijeli svijet i imate svega nekoliko minuta. Što biste poručili svijetu?

Rekao bih da je ta svečanost povezivanje našeg naroda. Olimpijska vatra pronijet će se rukama našeg naroda. Rusija ima 147 milijuna stanovnika. Zamislite samo koliko će ljudi navijati za svakog natjecatelja. Plus inozemstvo gdje su naši rođaci i prijatelji.

Ruski tekst na sajtu Sovsport.ru