Heer šaalgan, umjetnost lomljenja kralježnice

Lomljenje kralježnice golim rukama, „polo“ s jarcem bez glave i oderavanje ove životinje, kao i mnoge druge zanimljive vrste fizičkih aktivnosti imaju status službenog nacionalnog sporta u raznim dijelovima Rusije, s dugom i ozbiljnom tradicijom. Naravno, svi sportaši koji se bave ovim vještinama voljeli bi jedog dana vidjeti ih i na Olimpijadi ...

Heer šaalgan (lomljenje kralježnice)

Natjecatelji se nadmeću u vještini lomljenja ovnujske kralježnice. Skuhana kost kralježnice drži se u jednoj ruci i ne smije se ni na što naslanjati, a treba je slomiti jakim i oštrim udarcem bridom dlana druge ruke. Sve se to radi golim rukama, tj. bez rukavica ili drugih zaštitnih sredstava, a sama kost može se umotati u papir.

Smatra se da nije toliko bitno da udarac bude jak, koliko precizan. Prije nego što će udariti kost, natjecatelj treba odrediti njezino najslabije mjesto, a borbeni duh će pomoći tamo gdje obični mišići nisu dovoljni. Ne može se svaka kost slomiti, pa najčvršći dijelovi skeleta putuju s turnira na turnir. Na primjer, u Burjatiji postoji ovnujske kralježnica koju nitko nije slomio još od 1989. Na kvalitetnom turniru natjecatelji slome par stotina ovnujskih kralježnica, što će reći da je nedostatak „sportskog inventara“ najveća prepreka za popularizaciju ovog sporta.

Gdje se njeguje: Burjatija (Istočni Sibir).


Kok-boru (deranje jarca) 

Dvije ekipe, svaka s pet konjanika otimaju jedna od druge jarca bez glave kako bi ga ubacili u posebnu jamu široku oko 3 m. U borbi za jarca postoji čitav niz ograničenja i zabranjenih zahvata, a da bi se odredio najjači natjecatelj potrebna su tri razdoblja od po 20 minuta s desetominutnim pauzama.

Ova igra nastala je od rituala u kojem su čobani na praznike demonstrirali svoju vještinu obrane stada od vukova. Umjesto vuka ovdje se koristi jarac, jer on ima prilično čvrstu kožu koja može izdržati cijeli jedan sat natezanja, koliko traje igra. „Deranje jarca“ popularno je u Centralnoj Aziji: u Kazahstanu, Kirgiziji, Afganistanu i Tadžikistanu, a u Ruskoj Federaciji ta je igra rasprostranjena na Altaju i planinama oko Bajkalskog jezera.

Gdje se njeguje: Altaj, planine oko Bajkalskog jezera.

 

Hrvanje s hvatanjem za ovratnik

Vrsta ruskog hrvanja koja se razvijala u okviru tradicionalne borbe prsa u prsa. Hrvanje s hvatanjem za ovratnik zapravo se svodi na dva pravila. Prvo: sportaš treba oboriti suparnika na ruke i koljena, ili u sjedeći ili ležeći položaj, a to može postići bacanjem, obaranjem i okidanjem.

Drugo: prije početka borbe natjecatelji hvataju jedan drugoga za ovratnik i ne smiju ga pustiti tijekom čitavog meča, dok su drugom rukom dozvoljeni zahvati na svim dijelovima tijela. Sve u svemu, protivnika treba dohvatiti za ovratnik i oboriti na zemlju.

Gdje se njeguje: centralni (europski) dio Rusije.


Mas-restling (originalni jakutski naziv je „mastardii“, što znači „navlačenje palice“)

Dva natjecatelja sjede na podiju jedan naspram drugoga, upiru se nogama o dasku koja ih dijeli i potežu palicu dugačku pola metra. Pobjednik je onaj tko u dva okršaja istrgne palicu iz ruku protivnika. Natjecanja se održavaju u različitim težinskim kategorijama. Ministarstvo sporta ovu je vrstu nadmetanja službeno proglasilo nacionalnim sportom Jakutije.

Gotovo svi narodi imaju nešto slično. Na primjer, Eskimi nemaju dasku koja dijeli natjecatelje, pa se oni upiru o noge jedan drugome, dok Indijanci navlače palicu tako da je drže uzduž (a ne poprijeko, kao Rusi), i to u stojećem stavu.

Gdje se njeguje: Jakutija (ruski Daleki Istok).


Sjeverni višeboj (bacanje sjekire u dalj, nabacivanje tinzjana na motku, trostruki nacionalni skok, skokovi preko sanjki, utrka s palicom po neravnom terenu) 

Sjeverni višeboj sastoji se od nadmetanja koja su najrasprostranjenija među autohtonim malim narodima Sjevera. Pravila bacanja sjekire su jednostavna: treba uzeti sjekiru i odbaciti je što dalje. Glavne poteškoće vezane su uz sportske rekvizite. Svaka sjekira mora imati „certifikat“ organizatora i odgovarati strogim propisima: zajedno s drškom treba biti teška najmanje 350 g, a dugačka pola metra, dužina oštrice treba biti 160 mm, itd. Takav rekvizit ne se može baciti baš daleko.

Tinzjan je laso od kože. Nabacivanje tinzjana na motku je disciplina u kojoj kožni laso treba iz tri pokušaja nabaciti na štap za tjeranje jelenske zaprege. Štap je zaboden u zemlju. Svaki natjecatelj može donijeti svoj tinzjan (ne duži od 30 m).

Skokovi preko sanjki vrlo su naporni. Umjesto saonica koriste se drvene gajbe visoke pola metra. Natjecatelj u odskoku s obje noge preskače sanjke bez zaustavljanja. Za pobjedu na ozbiljnijem natjecanju potrebno je preskočiti preko 500 sanjki.

Utrka s palicom krajnje je jednostavna. Palica treba biti duga najmanje 130 cm, a promjer joj ne smije biti manji od 10 mm. Svaki natjecatelj donosi svoju palicu. Ona može biti izrađena od bilo kojeg materijala: od metala, duraluminija, drveta ili bilo čega drugog, samo je bitno da se ne ispušta do samog finiša.

Gdje se njeguje: ruski Krajnji Sever.


Šermicije

Šermicije su zapravo kozački višeboj. On podrazumijeva različite discipline: skidanje meta sabljom u pješačkom stroju i mačevanje kozačkim sabljama i kopljima. Ponekad se šermicije organiziraju u proširenoj varijanti, tj. s natjecanjem u vještom jahanju, šakanju i hrvanju sa zahvatom oko pojasa.

Gdje se njeguje: svugdje gdje žive kozaci, na teritoriju Rusije i izvan njezinih granica.

Ilustracije: Timofej Jaržombek. Ruski tekst na portalu „Moskovskie novosti“.