U Zagreb za medaljama

Izvor: Reuters.

Izvor: Reuters.

U Zagrebu se 2. i 3. ožujka održava međunarodno natjecanje u sinkroniziranom klizanju Trofej zagrebačkih pahuljica. Taj relativno novi sport (prvo neslužbeno prvenstvo bilo je 1989. godine u Švedskoj) već je odavno stekao veliku popularnost i sveopće priznanje u Europi i Sjevernoj Americi. Našu državu u Hrvatskoj će predstavljati peterbuška momčad Paradise, koja je 15 puta bila prvak Rusije.

Naš dopisnik je samo nekoliko dana prije početka prvenstva uspio porazgovarati s osnivačicom i nezamjenjivom trenericom momčadi Irinom Aleksandrovnom Jakovljevom. O Paradise, predstojećim natjecanjima, osobitostima vođenja momčadi, no također i o stanju i problemima domaćeg sinkroniziranog klizanja čitajte u našem intervjuu.

Irina Aleksandrovna, kakvo je raspoloženje pred sam početak natjecanja u Zagrebu? Mislite li da je momčad spremna?

Raspoloženje je zaista odlično. Prošli smo kao i uvijek sve etape priprema za svjetsko prvenstvo. Smatram da su djevojke u dobroj formi, pa se nadam i jako dobrom nastupu.

Naš tip klizanja ipak daje mogućnost djevojkama da nastave svoju sportsku karijeru i još više razviju svoje majstorstvo, jer je taj tip klizanja danas dosegnuo vrlo visoku tehničku razinu, pa su zahtjevi strogi kao i u umjetničkom klizanju.

Paradise ima, možemo tako reći, svoje glavne rivale. Momčadi s kojima se stalno nadigravate?

Ako uzmemo kriterij država, onda Rusija već ulazi u pet najjačih. Mi se borimo za ta mjesta. I djevojke nisu tu samo da bi se natjecale, nego da pobjede protivnika. To su svakako finske momčadi, švedske, kanadske i američke.

Čini se da je geografski princip tu odigrao bitnu ulogu?

Da, djelomično geografski, no djelomično i ta činjenica da u umjetničkom klizanju Rusija ima jako važnu ulogu. A sinkronizirano klizanje je jedina vrsta klizanja u kojoj se Rusija još uvijek nije istaknula na međunarodnoj razini. Zato ima i nešto u tome da našu državu ne žele isticati u prvom planu, nego se još više trude kočiti njezin razvoj kako ona ne bi predstavljala opasnost za prve momčadi.

Vjerojatno postoje neki stereotipi o sinkroniziranom klizanju. Na primjer, postoji uvriježeno shvaćanje da se tim sportom bave oni klizači koji se nisu ostvarili u umjetničkom klizanju ili unaprijed znaju da u njemu neće uspjeti.

Taj se stereotip, u najmanju ruku u Rusiji, formirao prije sedamnaest godina, kad sam se ja počela baviti sinkroniziranim klizanjem. Kod nas se ipak masa klizača tijekom mnogih godina bavi pojedinačnim klizanjem ili klizanjem udvoje, u paru, a samo oni rijetki postaju prvaci. Velika većina dobrih klizača jednostavno ili odlazi u različite umjetničko-zabavne emisije ili ih više nitko ne treba. A naš tip klizanja ipak daje mogućnost djevojkama, ukoliko je to ženska disciplina, da nastave svoju sportsku karijeru. I to ne samo da nastave, nego da i još više razviju svoje majstorstvo, jer je taj tip klizanja danas dosegnuo vrlo visoku tehničku razinu, pa su zahtjevi strogi kao i u umjetničkom klizanju. Izlazeći na led u momčadi od šesnaest klizačica, djevojke već sad demonstriraju visoko majstorstvo u umijeću klizanja. Zbog toga oni koji ne znaju klizati nemaju što raditi u sinkroniziranom klizanju, ovdje su potrebni sportaši koji već imaju jako razvijene osnove.

Raspoloženje je zaista odlično. Prošli smo kao i uvijek sve etape priprema za svjetsko prvenstvo. Smatram da su djevojke u dobroj formi, pa se nadam i jako dobrom nastupu.

Može li se reći da je Rusija danas dala svoj doprinos u razvoju svjetske škole sinkroniziranog klizanja?   

Apsolutno, zato što ruska škola danas ima svoje prepoznatljivo lice. Tom velikom skoku na tehničkom planu uvelike je pripomogla Rusija. Kad smo započinjali, sinkronizirano klizanje je bilo samo hodanje po ledu, samo razne pregrupacije po ledu i ništa više. Mislim da suvremeno sinkronizirano klizanje puno tog duguje Rusiji. 

Kako uspijevate trenirati tako veliku momčad? Pretpostavljam da tu dobro znanje psihologije nije naodmet?

Tijekom svih tih godina rada s djevojkama čovjek želio to ili ne postane na kraju psiholog. Naravno, psihološki faktor tu zaista igra veliku ulogu i nemoguće je bez njega stvoriti pravu momčad, momčad koja ima svoj duh, a ne samo skupiti sve klizačice u jednu ekipu. Bez njega momčad neće funkcionirati kao jedna harmonična cjelina.   

Imate li u momčadi starosjedilaca?

To je kapetanica momčadi Lena Černova, ona jedina u njoj kliže od prvog dana, samih početaka. Također, ona je petnaest puta osvojila prvenstvo Rusije i stekla ogromno iskustvo i majstorstvo. Jednom riječju: vođa momčadi čiji primjer trebaju svi ostali pratiti.

Prije ili kasnije sinkronizirano klizanje bit će olimpijski sport.

Zašto u momčadi nema dječaka i postoje li uopće muško-ženske momčadi?

Vidite, taj tip klizanja isprva je bio zamišljen za djevojke. Dječaci igraju hokej, ne idu na sinkronizirano klizanje.

Ima li Paradise svoju podršku, obožavatelje koji redovito posjećuju vaše nastupe na svjetskim natjecanjima?

To je jako popularno kod zapadnih momčadi, oni uvijek putuju s velikom grupom koja im pruža podršku, sad se i kod nas počela formirati takva jedna grupa navijača. Ona se sastoji i od roditelja, obožavatelja, prijašnjih sudionica.

Kako podižete raspoloženje svojim djevojkama prije nego što izađu na led?

To je jako komplicirana stvar. Svaki put treba pronaći neku čarobnu riječ, jer im ne možeš stalno govoriti jedne te iste stvari.

Punu verziju intervjua na ruskom jeziku možete pročitati na portalu Sportdialog.ru.