Kako je SSSR prvi stigao na Mars i pokazao ga cijelom svijetu

Nakon Gagarinovog leta u svemir i spuštanja na Mjesec svemirska je utrka postala još intenzivnija. SSSR i SAD pravili su planove za daljnje osvajanje Zemljinog satelita, ali i drugih planeta Sunčevog sustava. Sovjetski program Mars u velikoj je mjeri omogućen zahvaljujući uspjesima lunarnih misija. Međutim, kada je riječ o Marsu, situacija je, blago rečeno, bila daleko složenija...

Tri pokušaja

Modul za spuštanje (svemirska kapsula) automatske međuplanetarne stanice "Mars-3"

Sputnik

Sovjeti su 1962. godine prvi put pokušali stići do Marsa. Bilo je to samo godinu dana nakon čuvenog Gagarinovog leta.

Zadatak prvog svemirskog aparata "Mars 1" bio je izaći na putanju kojom će proletjeti pored Marsa, bez ulaženja u njegovu orbitu, i poslati na Zemlju podatke o ovom planetu. I to mu je pošlo za rukom. Prvi put u povijesti čovječanstva. Doduše, ubrzo zatim izgubljena je veza sa Zemljom.

Više rezultata očekivalo se od "Marsa 2", ali je misija doživjela neuspjeh. Naime, aparat se trebao spustiti na površinu planeta, ali je uletio u atmosferu pod pogrešnim kutom i raspao se.

"Marsu 3" povjereni su još složeniji zadaci. Bilo je zamišljeno da ovaj aparat posluži kao orbitalni satelit, a ujedno i kao čitav kompleks svemirskih stanica. Dva modula bila su predviđena za proučavanje "crvenog planeta", i to jedan s orbite, a drugi neposredno s površine.

Automatska međuplanetarna stanica "Mars-3", 1971.

Sputnik

"Mars 3" poletio je sa Zemlje 28. svibnja 1971. godine. Za razliku od "Marsa 1" i "Marsa 2", nova svemirska stanica najprije je obišla oko Mjeseca i izašla na međuplanetarnu trajektoriju, a zatim se uputila prema Marsu. Zahvaljujući Mjesečevoj gravitaciji aparat je uhvatio zalet i stigao do Marsa za samo šest mjeseci, što je znatno brže nego ranije.

Sudbonosno slijetanje

Prva jasna fotografija u boji planeta Mars, dobivena sa sovjetskih automatskih stanica "Mars-2" i "Mars-3", 1972.

Sputnik

Već 8. studenog "Mars 3" približio se orbiti "crvenog planeta". Međutim, spuštanje u tom trenutku nije bilo moguće jer je na Marsu divljala snažna pješčana oluja. Loše vrijeme ometalo je istraživanja, ali je Centar za upravljanje letovima (CUP) donio odluku da ne čeka prestanak oluje, već da nastavi istraživanje prema prvobitnom planu.

Nakon korigiranja putanje modul za slijetanje odvojio se od orbitalne stanice i 4,5 sati je letio do Marsove atmosfere.

"Još uvijek uzdrhtim kad god se toga sjetim", rekao je neposredni sudionik ove misije akademik Mihail Marov.

Stvar je u tome što nitko nije bio siguran da su svi proračuni točni. U ono je vrijeme reljef Marsa još uvijek bio nedovoljno proučen (zbog čega se prethodni aparat i raspao), a pješčana oluja dodatno je otežala situaciju.

Posjetitelji sovjetske automatske međuplanetarne stanice "Mars-3" u Državnom muzeju povijesti kozmonautike "K. J. Ciolkovski" u Kalugi.

Aleksej Majšev/Sputnik

"Vidjeli smo da sve teče normalno i da nema kvarova niti odstupanja, i što je najvažnije, u izračunato smo vrijeme dobili televizijski signal, a on je mogao biti poslan tek kada se aparat spusti i kada mu se otvore antene. Sve nas je obuzela nevjerojatna radost", sjećao se Marov.

I odjednom, nakon nepunih 20 sekundi, signal se iznenada prekinuo.

Signal s Marsa

"Mars-3"

NASA

"Mars 3" uspio je na Zemlju poslati samo prvih 79 redaka fototelevizijskog signala. Slika je sadržavala kaotične bijele, crne i sive linije i zbog toga nitko nije ni shvatio što je aparat fotografirao.

Uzrok gubitka signala nikada nije ustanovljen. Iznošene su razne pretpostavke. Na primjer, da je u pitanju bila opasna horizontalna brzina prilikom slijetanja ili skok pritiska u antenama odašiljača zbog pješčane oluje, ili pak oštećenje akumulatora.

Usporedba Zemlje i Marsa. Fotografija dobivena s NASA-inih satelita Galileo i Mars Global Survey

NASA/JPL

Počeli su problemi i s orbitalnim modulom "Marsa 3". Nakon odvajanja od rovera, modul "satelit" ušao je u nepredviđenu orbitu na visini gdje gravitacija planeta značajno utječe na promjenu trajektorije aparata, zbog čega nije bilo moguće predvidjeti njegovu daljnju sudbinu. Nije bilo moguće ustanoviti ni uzrok takvog odstupanja.

I pored toga, orbitalni modul i dalje je funkcionirao i slao na Zemlju nove podatke o Marsu. Na primjer, slao je rezultate mjerenja sastava atmosfere na planetu, njegovog magnetnog polja i plazme.

Misija je službeno okončana u kolovozu 1972. godine. Orbitalna stanica kasnije je izgorjela u Marsovoj atmosferi, a znanstvenici su s njegove orbite dobili mnoštvo dragocjenih podataka.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji