Jantar se visoko cijeni u mnogim narodima svijeta. A u Rusiji nakit od jantara posjeduje gotovo svaka žena. Rusi toliko vole jantar ne samo zbog njegove neobične ljepote i pristupačnosti (znatno je jeftiniji od dijamanata i smaragda), nego i zato što se smatra da posjeduje ljekovita svojstva.
Prema različitim podacima, u Rusiji se nalazi od 80 do 90% svjetskih zaliha ovog dragocjenog kamena. Nalazišta ima i na Sahalinu i na Tajmirskom poluotoku, ali najveće na svijetu nalazi se u malom naselju Jantarni u Kalinjingradskoj oblasti. Znanstvenici su izračunali: na svakom kubnom metru jantarne rude – "plave zemlje" – dobiva se 1,9 kilograma jantara.
Jedino poduzeće na svijetu koje se bavi industrijskom proizvodnjom jantara je Kalinjingradski jantarni kombinat (dio korporacije Rosteh). Trenutno eksploatiraju Primorski kop koji smo imali priliku posjetiti.
Jantar se ne može tako jednostavno vidjeti, on se sadrži u "plavoj zemlji" (koja zaista ima plavičastu nijansu) na dubini od 50-60 metara. Proces vađenja jantara izgleda prilično neobično: na dnu kopa nalazi se radnik s hidromehanizacijom koji mlazom morske vode udara u jantarnu rudu.
"Običnom se vodom ne može otopiti, vrlo je čvrsta", objašnjava nam glavni geolog kopa Aleksej Korkin. "Zato koristimo vodu iz Baltičkog mora. Kako bi se razbio 1 kubni metar ove gline potrebno je 8 kubnih metara ove vode." Na taj se način dobiva pulpa – smjesa "plave zemlje" i morske vode, koja teče koritom u specijalni rov, i otuda se provodi kroz cijevi u tvornicu za preradu.
Zbog toga što je pri radu potrebna voda jantar se može vaditi samo prije niskih temperatura, dok se voda ne zaledi. U pravilu to traje do sredine studenog, a zimi se u kopu vode zaštitni radovi.
Za jedan se radni dan u kopu ispere od 3 do 5 tona jantara. Među njima se sreću i komadi teški preko jednog kilograma. Izdvajaju se u pravilu već u tvornici, jer su skriveni pod slojem gline. Teško je povjerovati da sada kraj nas prolaze tone jantara!
"U ovoj sezoni smo već izvadili 12 krupnih komada", kaže Aleksej. "Najteži kamen pronašli smo početkom proljeća, bio je težak 1,876 kilograma."
Donedavno se veliko kamenje lovilo pomoću mrežica, ali sada ovaj zadatak odlično obavlja tehnika.
Ovdje se iskopavanja vrše od 1976. godine, ali jantara ima dovoljno za najmanje još sto godina. Godišnje se dobiva 500-600 tona, dok su rezerve ovog nalazišta 53 tisuće tona.
Sve što je nepotrebno uklanja se pomoću bagera sajlaša. U kopu ih ima tri. I dok se u jednom dijelu kopa dobiva jantar, u drugom se obavlja rekultivacija. Tu se pomoću sajlaša odnosi prazno tlo, ravna se, sade se biljke i sve se vraća regiji.
U blizini se već nalazi iscrpljeni Sinjavinski kop, zatvoren sedamdesetih godina, koji je sada pretvoren u jedno od najljepših jezera u oblasti. "Ovaj ćemo kop također jednom zatvoriti, ali to je perspektiva koja je još daleko", kaže Aleksej. "Naš je tempo 50 metara godišnje, a čitav kop ima 1,5 kilometara u dužinu i širinu. Imamo plan za još 20 godina. Znamo da ćemo jedan dio kopa vratiti regiji za 10-15 godina, dok će se eksploatacija nastaviti još nekoliko desetljeća."
S vidikovca kopa također se može pratiti proces vađenja jantar. Za bagere sajlaše pričvršćene su kamere koje u režimu realnog vremena prikazuju rad stručnjaka na velikom ekranu. Tu se možete okušati i kao "lovac na jantar" u improviziranom kopu i posjetiti prodavaonicu kombinata.
Kamenje postaje vidljivo tek u tvornici. Proces odvajanja jantara od drugog kamenja, koje se nalazi u tlu, prilično je jednostavan i može vam poslužiti i u običnom životu za provjeru radi li se o pravom jantaru.
"Sve drugo kamenje teže je od jantara", kaže Aleksej. "I to je najjednostavniji način da se utvrdi da je pred vama upravo taj kamen ili još neke primjese. Treba uzeti čašu vode, ubaciti u nju dosta soli, promiješati i ubaciti kamen. Ako potone, nije jantar." Radi se o tome da je gustoća jantara praktički jednaka gustoći vode u Baltičkom moru, a ako običnu vodu posolite, ona će postati gušća, pa će jantar isplivati.
U tvornici je preliminarno sortiranje tako organizirano da sva masa dospijeva u separator i potapa se u kadama sa slanom vodom.
A zatim se kamenje dijeli po veličini: sitno kamenje odmah se raspoređuje po vrećama, a krupno se prebire ručno, jer se među njima sreću unikatni primjerci!
Ana Dugina, stručnjakinja za dragocjeno kamenje u kombinatu, može među tisućama kamenja prepoznati ono koje je posebno vrijedno. "Bijeli kraljevski jantar najskuplji je i najrjeđi. U prirodi čini samo 1% jantara! Također se cijeni pejzažni jantar, bijeli sa žutim žilicama."
Postoji i "crni lak", koji se nekada smatrao najlošijom sortom, ali danas postoji način da se lijepo obradi, i vrlo je tražen.
Osim zanimljivih boja, kod jantara se sreću i inkluzije (u 6-8% kamenja), što je flora i fauna konzervirana u jantaru. "Na primjer, imamo lijepog vilin konjica u jantaru koji se može vidjeti u muzeju pri kombinatu", kaže Ana. S takvim se kamenjem obično ništa ne radi, nego se samo lijepo ispolira. Dok je prozirni jantar boje meda "baltička klasika", kako je nazivaju stručnjaci. Upravo taj kamen najčešće srećemo u prodavaonicama.
"Nakon sortiranja naši stručnjaci određuju što će se prodavati na aukcijama, a što se šalje u draguljarsku proizvodnju", kaže Ana.
Među kupcima su i ruski i strani proizvođači. Baltički kamen posebno je omiljen u Kini i arapskim zemljama. Pritom kombinat ne prodaje samo "sirovine", tj. izvađeni jantar, nego i nakit od njega. On se također pravi ovdje, u naselju Jantarni.
Jedan od zidova radionice ukrašava ogroman pauk koji "plete" jantarnu mrežu iznad karte svijeta. "Još 1954. godine sovjetski su draguljari smislili broš u obliku pauka koji je i danas simbol jantarnog kombinata", kaže Vadim Parhomenko, načelnik odjeljenja za eksperimentalnu proizvodnju. Ukupno kombinat proizvodi na tisuće najrazličitijih proizvoda, pri čemu se novi ukrasi izmišljaju nekoliko puta tjedno.
Na dizajnu rade umjetnici, a prijedloge često daju i majstori, kao i klijenti prodavaonica. Jedni majstori pripremaju kamenje potrebne boje i veličine, drugi sklapaju ukras, a treći provjeravaju prozračnost gotovih proizvoda, kao i postoje li neke pukotine i ogrebotine. Ali tvrde da ništa ne bacaju: "ostaci" jantara koriste se za izradu slika, ili za prešanje, ili za male detalje.
Mnogi su se majstori obučavali tijekom same proizvodnje. "Sve neophodne vještine mogu se steći u procesu rada, ali dalje sve ovisi o čovjeku", kaže Vadim. "Naravno, dobro je imati gemološko obrazovanje, ali treba biti pomalo i umjetnik."
Kamenorezačica Margarita Bulgarina pravi figurice životinja i ljudi od jantara. U prirodi ne postoje dva ista kamena, tako da će svaki ovakav suvenir biti unikatan.
"Ponekad koristimo materijal polazeći od njegove specifičnosti, gledamo njegovu boju i oblik. A ponekad moramo raditi tako što biramo materijal za određeni zadatak", kaže Margarita. "Treba imati vrlo dobro prostorno razmišljanje, tj. znati unaprijed zamisliti ono što želite ostvariti u fizičkom materijalu, u glavi trebate imati 3D računalo. Moja je ruka nastavak mog instrumenta."
Margarita je po obrazovanju univerzalna umjetnica, tj. ima vještine rada s grafikom, crtežom, drvetom, a kad je ovdje došla, naučila je sve od početka i odmah shvatila svojstva jantara. "Ako kamen ide lako, mala figurica može se napraviti za samo jedan dan", kaže ona. "Najvažnije je da se čovjek dogovori s kamenom."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
