Kako su sovjetski kozmonauti izveli dosad NAJTEŽI manevar u svemiru i spasili Zemlju

Prekid veze

11. veljače 1985. godine u 9 sati i 23 minuta Centar za kontrolu letova (CUP) ponovo je poslao signal stanici "Saljut-7" s namjerom da provjeri rad svih sustava. Stanica je tada već šest mjeseci bila nenaseljena zbog duže pauze u ekspedicijama i radila autonomno, ali ovoga puta povratnih signala nije bilo. Bilo je jasno da se nešto dogodilo, a nitko na Zemlji nije mogao reći razlog iznenadnog isključenja stanice.

Orbitalna stanica "Saljut-7" sa svemirskim brodom "Sojuz T-14" tijekom leta. 12. studenog 1986.

Sputnik

Bez elektronske korekcije putanje leta "Saljut-7" postao je nekontrolirani komet težak 19 tona koji se postepeno približavao Zemlji. Čak i prema najoptimističnijim procjenama, bilo je gotovo nemoguće izbjeći žrtve. Ostaci stanice koji ne sagore u atmosferi mogli su pasti na gradove. Takav scenarij, naravno, nije odgovarao ni Centru za kontrolu misije, ni rukovodstvu zemlje. Glavni razlog (ma koliko to cinično zvučalo) sastojao se u tome što bi katastrofa takvih razmjera nanijela nepopravljivu štetu reputaciji sovjetske kozmonautike.

Iscrpljujući treninzi

Posada svemirskog broda "Sojuz T-13" – Vladimir Džanibekov (lijevo) i Viktor Savinih (desno), 6. lipnja 1985.

Aleksandar Moklecov/Sputnik

Priprema spasilačke operacije počela je odmah nakon isključenja "Saljuta". Do sredine ožujka za ovu misiju su bili odabrani najiskusniji kozmonauti. Posadu su činili zapovjenik Vladimir Džanibekov i inženjer leta Viktor Savinih.

Pripreme su trajale četiri mjeseca. Džanibekov je sve vrijeme uvježbavao "hvatanje" broda u pokretu, i razradio je u simulatoru mnogo mogućih scenarija. Greška je mogla koštati života i kozmonaute, i ljude na Zemlji.

Džanibekov i Savinih na treningu.

Aleksandar Moklecov/Sputnik

Savinih je proučio svu dostupnu dokumentaciju o "Saljutu", jer je razlog gašenja stanice i dalje bio misterij. Pored toga, kozmonauti su trebali naučiti u potpunom mraku puzati po maketi stanice jer na "Saljutu-7" nije bilo struje.

Spasilački brod "Sojuz T-13" također je pretrpio izmjene. Na primjer, dio broda određen je za skladištenje namirnica na duži period, jer se nije znalo koliko će kozmonauti provesti na mrtvom "Saljutu-7", a hrana u njegovim teretnim odsjecima mogla je biti neupotrebljiva zbog svemirske hladnoće.

Potjera u svemiru

Džanibekov i Savinih prije leta.

Aleksandar Moklecov/Sputnik

U rano jutro 6. lipnja 1985. godine Džanibekov i Savinih krenuli su u akciju spašavanja s kozmodroma Bajkonur. Visoko u orbiti, 300 kilometara iznad tla, spasioci su imali na raspolaganju samo jedan pokušaj.

Drugog dana leta kozmonauti su se približili "Saljutu" i procijenili su da je svemirski brod udaljen svega desetak kilometara. Kroz prozor je već sijala mala "zvijezda", koja je postepeno postajala sve svjetlija. Spremali su se izvesti najteži manevar u povijesti astronautike. U automatskom režimu spajanja Džanibekov je smanjio udaljenost na 2,5 kilometra. Zatim je prešao na ručnu kontrolu i počeo se postepeno približavati radi spajanja. Međutim, prišavši blizu, kozmonauti su shvatili da im proračun nije bio dobar...

Pilot-kozmonaut SSSR-a Vladimir Džanibekov tijekom izlaska u otvoreni svemir, 25. srpnja 1984.

Sputnik

"Saljut-7" bio je okrenut spasiocima neispravnim priključkom za spajanje. U ovoj situaciji ostale su im na raspolaganju samo dvije opcije: vratiti se na Zemlju ili pokušati obići stanicu. Manevar je bio vrlo opasan po život. Džanibekov je zatražio dozvolu od CUP-a. Njihova šutnja izazivala je nervozu... Tek nakon nekoliko minuta kozmonauti su dobili dozvolu da pokušaju.

Zaobilaženje stanice izvršeno je uspješno zahvaljujući dugim pripremama i Džanibekovljevom iskustvu. Već se kroz prozor vidio ispravan priključak za spajanje. Ostalo je samo spojiti se, što znači da je trebalo pomoću ručnog upravljanja precizno u centimetar pogoditi potrebne priključke. Mrdne li se Džanibekovljevo kormilo makar i milimetar, "Sojuz" bi oštetio odsjek za spajanje ili napravio rupu u omotaču "Saljuta", a to bi značilo neuspjeh misije.

Sovjetski kozmonauti na orbitalnom kompleksu "Sojuz T-14" - "Saljut-7" - "Kosmos-1686" (slijeva nadesno): Vladimir Vasjutin, Georgij Grečko, Viktor Savinih, Aleksandar Volkov i Vladimir Džanibekov.

TASS

Brod se na trenutak "ukočio". Kozmonauti su osjetili lagani potres, a zatim se začuo zveket automatskih brava – "Sojuz" se sigurno spojio s mrtvim "Saljutom".

Misija je moguća!

Čak i tada spasilačka operacija još uvijek nije bila kompletna. Bilo je neophodno da se stanica vrati u radno stanje. Džanibekov i Savinih spremali su se ući u udaljene odjeljke stanice koja je lebdjela u svemiru. Sve se moralo obaviti ručno. Automatski sustavu nisu funkcionirali. Kozmonauti su otvorili mali ventil na vratima da ispuste zrak iz "Sojuza" u odjeljke "Saljuta-7" i kada se pritisak izjednačio, ušli su u njega.

Sovjetski orbitalni kompleks "Saljut-7" – "Sojuz T-14" nakon odvajanja sa svemirskim brodom "Sojuz T-13".

TASS

Uvjerili su se da na stanici nema struje, da su svi sustavi isključeni, a instrumenti izloženi niskim temperaturama, i nisu znali hoće li ih uspjeti ponovo uključiti. Otkazali su i akumulatori, a napajanje strujom sa "Sojuza" bilo je previše opasno. Ukoliko bi došlo do kratkog spoja na električnoj mreži, bila bi uništena sva elektronika na brodu, što je značilo sigurnu smrt.

Jedini je način bio da se "Saljut" napaja direktno iz solarnih baterija. Koristeći "Sojuzove" motore, kozmonauti su usmjerili stanicu tako da svjetlost pada na baterije. Instrumenti su počeli davati znake života. A sutradan je Savinih odlučio povezati baterije na sustav za napajanje stanice. "Saljut-7" je oživio!

Džanibekov i Savinih proveli su na "Saljutu-7" više od 100 dana. Za to su vrijeme uspjeli popraviti stanicu, pa čak i restartati veći dio elektronike. Tijekom popravka otkriven je uzrok kvara. Jedan od senzora na baterijama je otkazao i davao je lažni signal da su sve baterije potpuno napunjene. Zbog toga je računalo na brodu isključilo solarne panele, a kada je sva energija potrošena, stanica je zamrla.

Posada svemirskog broda "Sojuz T-13": Vladimir Džanibekov (lijevo) i Viktor Savinih (desno).

Aleksandar Moklecov/Sputnik

CUP je uspio uspostaviti daljinsku kontrolu nad stanicom već nakon sedam dana, a kozmonauti su obavljali svoje uobičajene aktivnosti.

"Sojuz T-14" se vrato na Zemlju 21. studenog 1985. godine, a "Saljut-7" i dalje je ostao raditi u orbiti u autonomnom režimu.

Radni vijek svemirske stanice "Saljut-7" približio se kraju 1990. godine, pa je stoga otpočelo njeno spuštanje. Visina je smanjivana za 6-8 kilometara na dan. U noći između 6. i 7. veljače 1991. "Saljut-7" je brzinom od 30 000 km/h ušao u gornje slojeve atmosfere gdje je ubrzo potpuno izgorio.

• Pretplatite se na naš kanal na Telegramu
• Pretplatite se na naš tjedni newsletter putem e-pošte
• Omogućite push obavijesti na našoj internetskoj stranici
• Instalirajte VPN na svoje računalo i/ili telefon kako biste imali pristup našoj internetskoj stranici, čak i ako je blokirana u vašoj zemlji